Gajeva-leaks

25.02.2011.

Vijeće za nacionalnu sigurnost, tijelo u kojem sjede sve državne važne, i uglavnom sijede, glave, diglo se na noge zbog curenja podataka iz USKOK-ovih istraga.
    Objavljivanje iskaza osumjičenih, zaključili su predsjednik države, premijerka, i njihovi suradnici iz istražnog, pravosudnog i represivnog aparata, strahovito šteti kaznenom postupku. Stoga će, najavili su, »prihvatiti inicijativu DORH-a za promjenu odredbe 231. Zakona o kaznenom postupku«. Ta odredba govori o čuvanju tajnosti postupka i trenutno je formulirana tako da tu obvezu izričito propisuje samo za sudionike u kaznenom postupku. Formulacija za kojom je u priopćenju posegnuo VNS, najavljujući promjenu te odredbe, dovoljno je štura i nejasna da ne predstavlja izravnu prijetnju, ali je iz konteksta više nego jasno da su državni poglavari ljutiti na medije koji objavljuju iskaze osumnjičenih i da će baš novinari biti glavna meta pooštravanja odredbe o tajnosti istrage.
    Nekoliko demokratskih principa sudara se na pitanju tajnosti istrage. Država, s jedne strane, treba osigurati djelotvornost kaznenog postupka koji će sigurno biti efikasniji ako informacije iz njega ne budu svakodnevna roba novinskih naslovnica. Svjedoci i osumnjičenici u istragama također imaju pravo na zaštitu. S druge strane, u konkretnom slučaju istrage oko Fimi-medije, postoji pravo javnosti da (sa)zna na koji se način godinama odvijala politička korupcija na najvišoj razini, kako su potkradana državna poduzeća od strane glavnih likova vladajuće stranke i kako su torbe napunjene »crnim« novcem završavale u središnjici vladajuće stranke.
    U toj priči, nije dužnost novinara čuvati tajne istražitelja. Upravo suprotno, logika je našeg posla pa čak i profesionalna obveza da pokušamo saznati što više detalja i informacija koje su itekako u interesu javnosti. Naravno da su novinari, pritom, dužni sve podatke do kojih dođu profesionalno provjeravati, a ne neselektivno, ili još gore, selektivno puštati u javnost samo one djelove iskaza koji odgovaraju njihovim izvorima.
    Kada je riječ o konkretnim uskočkim istragama, jasno je da ta duboka grla mogu biti samo dvije strane suprotstavljene u istražnom postupku – odvjetnici osumnjičenih, te istražitelji USKOK-a, odnosno DORH. Svaka od njih u različitim fazama postupka ima interesa i motiva pustiti u javnost određene informacije i dijelove iskaza kako bi vodu natjerala na svoj mlin. Probleme s curenjem tajnih informacija iz istraga, ili nekih drugih vrsta službenih tajni, nema samo Hrvatska, oni su prisutni i u najrazvijenijim demokratskim državama. Na državnim je tijelima da toj pojavi, koliko god to mogu, stanu na kraj. Ali ne represijom prema novinarima! Ne okrivljavanjem onih koji su tajnu objavili, nego valjda onih koji su tajne dužni čuvati a odali su ih. U prilog takvom načinu gledanja na stvari ide i činjenica da niti SAD niti i jedna druga demokratska država nisu do danas pokrenule nikakav kazneni postupak prema pokretaču najveće operacije curenja tajnih podataka u javnost, osnivaču Wikileaksa Julianu Assagneu.
    Kad je, dakle, riječ o Gajeva-leaksu, VNS je u lovu na krive vještice ako misli za njega kažnjavati novinare.
    Osim toga, zanimljiv je i znakovit i tajming u kojem reagira VNS, mjesecima nakon što je još u listopadu prošle godine u medije iscurio detaljan transkript svjedočenja bivšeg šefa HEP-a Ivana Mravka. To navodi na sumnju da političare okupljene u tom tijelu nije na akciju protiv curenja podataka motivirala dobrobit kaznenih postupaka nego dobrobit onih još uvijek vladajućih i visokopozicioniranih političara čija su se imena počela sve češće pojavljivati u transkriptima koji cure u medije. Dok su curila imena »bivših«, nije se oko curenja dizala takva gungula kao sada kada »cure« sadašnji.

Piše: Nataša Božić

Povratak