Umrijeti među normalnima

25.02.2011.

Susjedi kažu, novine prenose: »S obzirom na njezinu pojavu, ljude koji je posjećuju i priče koje kruže, ovo nas nije zateklo. Takvi ljudi, kakvi su dolazili u njezin stan, rijetko se druže s nama, normalnim ljudima.«
    Ti susjedi što sebe nazivaju normalnim ljudima stanuju u novozagrebačkoj Šišićevoj ulici. A ta koju posjećuju ljudi što se ne druže s njima normalnima i o kojoj među njima normalnima kruže priče, ta s takvom nekakvom pojavom koja izaziva zazor njih normalnih, podstanarka je u njihovoj zgradi. Ta podstanarka među stanarima zove se Željka Matković, novinarka je i, kako susjedi kažu, »pojava odjevena u šal i naočale«. A to »ovo« što Željkine susjede, s obzirom na njezinu pojavu, na šal i naočale valjda, »nije zateklo«, e to vam je smrt Kasuma Cane u njihovoj zgradi i u njezinoj podstanarskoj gajbi.
    Normalni ljudi i njihove jednako normalne novine, dakle, smatraju najnormalnijim da Kasum Cana umre baš u tom stanu, u gostima kod te »pojave odjevene u šal i naočale«, i ne vide zašto bi ih ta vijest iznenadila ili zatekla. Baš kao što ti normalni ljudi i njihove jednako normalne novine drže najnormalnijim da im se nakon smrti jednoga čovjeka ne omakne niti slovo koje bi mirisalo na kakvu-takvu sućut, nego da po stubištu i po novinskim stupcima olajavaju pokojnikovu prijateljicu. Znate, onu sa šalom i naočalama. Znate, onu što je furala s Baretom. Znate, onu što joj je Bare, kad su se lani posvadili, psovao mater retardiranu i govorio joj da je glupa, a i ona je njemu uzvraćala istom mjerom. Znate, onu kod koje Bare i dalje navrati svaki dan, u taj stan koji je prije bio cigansko leglo, a onda se pretvorio u leglo droge.
    Sve to tako, posve normalno i baš tim riječima, pričaju normalni ljudi, a njihove jednako normalne novine prenose. Baš ih briga što je umro jedan čovjek o kojemu – ako imalo odudarate od njihove normalnosti – znajući da je doista bio čovjek, znate ono najvažnije što o Kasumu Cani treba znati. Čak ako i ne znate nijednog od svih onih ljudi kojima je Kasum Cana pomogao u životu, ako i niste čuli za njegov romsko-hrvatski rječnik, ako i niste vidjeli nijednu njegovu sliku ili fotku, ako i niste pročitali nijednu njegovu pjesmu, ako ste Kasuma Canu, makar i ne znali kolika je to čast, doživljavali samo kao Ciganina, to je još puno čovječnije od načina na koji su ti normalni ljudi iz Šišićeve ulice i njihovi jednako normalni cajtungi iz Zagreba i Dugopolja doživjeli njegovu smrt. To znači da, ako ništa drugo, barem slutite da među takvim normalnim svijetom možete hladno umrijeti, a da to ničim ne poremeti njegovu normalnu bešćutnost, ali da u takvom okruženju ne možete živjeti, ni sa šalom i naočalama, a ni bez njih.
    Pa nek vas od te normalnosti čuva pjesma Kasuma Cane: »Prijatelji svašta čujem / ludim polako / i šutke pijem, / ne slušam, pijem. // Pa što umrem li / ja ću a ne vi, / čašu mi u grob stavite / s njom sam prijatelj. // Tebe sam sreo s tobom ostao / s tobom svaku noć pio, / čut će se naša pjesma / i kad nas više ne bude. // Još danas pijem i nikad više / još danas pijem / još danas / još«.

Piše: Predrag Lucić

Povratak