Djeca - objekti u raljama medija

05.03.2011.

Postoji li dobro i loše nasilje, prihvatljiv i neprihvatljiv seks u televizijskom programu, postoji li u medijskim prikazima neprimjerena i primjerena identifikacija maloljetnika u ime višeg cilja, recimo skupljanje novca za tešku operaciju u inozemstvu? Kako se točno način brani dostojanstvo osobe kad joj kažete da izgleda kao šugava mačka, a ta »šugava mačka« ima samo 15 godina? Je li doista primjerena reklama jednog mobilnog operatera koja nakon otvorenog poziva na seks ipak sugerira u jednoj verziji djevojci, a u drugoj mladiću da se zadovolje sami. Sporna reklama prikazuje se i u sklopu dječjeg programa, na YouTubeu je mogu pogledati samo stariji od 18 godina, a usprkos pritužbama, samo na račun pravobraniteljice za djecu došlo ih je osam u posljednjih nekoliko dana. Vijeće za elektroničke medije smatra je granično prihvatljivom odnosno ocjenjuje je ne previše vulgarnom i omogućava daljnje prikazivanje. Narušavanje prava djece neprimjerenim reklamama, povreda njihova dostojanstva objavom identiteta u negativnom kontekstu, izvrgavanje porugama i nasilnim sadržajima problemi su koje je otvorila ovogodišnja Komunikološka škola Matice Hrvatske, Fakulteta političkih znanosti i Hrvatskih studija, pod nazivom Mediji i djeca. Projekt usavršavanja najboljih studenata komunikologije i novinarstva pokušao je uz pomoć raznih stručnjaka odgovoriti na jedan od izazova današnjice - kako štitimo i kako zaštititi djecu od medijskih zloporaba.

Iako dijete neće ugroziti svaka objava u novinama, sve češće je izvještavanje o djeci kao o objektima što ih stavlja u pasivnu ulogu.

»U slučajevima medijskog kršenja prava djeteta najčešće je riječ o povredi dječjeg prava na privatnost izravnim objavljivanjem fotografija i podataka o djeci. Često nam se javljaju i roditelji i građani zbog kršenja tih prava. Neizravno kršenje prava još je češće a odnosi se na objavljivanje podataka o roditeljima, bilo da je riječ o zdravstvenom stanju, nalazima vještaka, obiteljskim uvjetima, detaljnim opisima zlostavljanja. Nerijetko se događa da su roditelji spremni žrtvovati privatnost svog djeteta kako bi ostvarili svoj cilj, nekad je to iz obijesti, nekad iz očaja kad primjerice traže pomoć za oboljelo dijete. Unatoč tomu što su stajališta novinara spram dječjih prava uglavnom pozitivna, problem je u tankoj liniji koja odvaja želju za pomoć od kršenja prava djeteta«, kaže pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.

Nitko ne zna što je pornografija

Uz pornosličice u tiskovinama kojima se oglašava preuzimanje takvih sadržaja na mobilne uređaje, usporedo stoje sličice animiranih junaka koji pozivaju na skidanje igrica. Nerijetko su na zadnjoj stranici tiskovine, dostupne dječjim očima koje će ionako privući lik omiljenog animiranog junaka. Neminovno je da kraj njega onda vidi i bujna obnažena poprsja i štošta drugo. Osim što su same reklame pornosadržaja vulgarne i neprimjerene dnevnim tiskovinama namijenjenih cijeloj obitelji, još je neprimjerenije što stoje bok uz bok sa sadržajima koji se nude djeci. «Već se tri godine neuspješno bavimo tom problematikom, ali, na žalost, nismo daleko odmakli. Dok smo u 2009. godini digli tužbu protiv devet nakladnika, lani smo tužili još tri. Tražili smo da se propisima definira pojam pornografije jer glavna je izlika koja omogućuje tiskanje takvih sadržaja da nije točno propisano što je pornografija. Ni u sadašnjem prijedlogu Kaznenog zakona to neće biti definirano«, tumači Mila Jelavić. Tomislav Jelić iz Ministarstva kulture dodaje da ni u europskom zakonodavstvu nema precizne definicije pornografskog sadržaja. Najbliže toj definiciji je da se pornografskim sadržajem smatra onaj koji na ponižavajući način prikazuje ženu ili muškarca. Riječ je očito o definiciji koja se može interpretirati kako se kome svidi jer pritisak da se maknu takvi sadržaji ne daje nikakve rezultate.

Izlaganje djece potencijalno štetnim medijskim sadržajima sljedeći je oblik negativnog medijskog utjecaja na najmlađe, bilo da je riječ o nasilju, psovkama, vulgarnostima kojima obiluju reality showovi, ili pak pornografskom sadržaju, reklamama s neprihvatljivim vrijednosnim porukama.

»Zamjetan je i nedostatak pozitivnih i prosocijalnih sadržaja za djecu i o djeci u medijima, a mislim da se to osobito odnosi na tinejdžere. Tiskani mediji nerijetko sasvim ignoriraju najmlađe kao čitatelje, na TV-u djeca gledaju sadržaje za odrasle, dječji program je neatraktivan. Marketing je dodatni problem jer gotovo da i nema reklame u kojoj nisu djeca ili koja se ne obraća djeci«, kaže Jelavić.

Ugrožavanje dječjih prava krši se često i humanitarnim projektima. Iako na njih svi gledamo pozitivno, djeca se u tim slučajevima, nažalost, prikazuju kao objekt sažaljenja ili milosrđa kako bi se izazvala veća empatija šire javnosti i prikupilo više novca. No pritom se gotovo nitko ne pita kako se osjeća dijete koje je prikazano kao siromašno, čiji roditelj moli za novac, čije su zdravstvene tegobe i nemogućnosti iznijete pred gledatelje ili čitatelje, i koji se zbog tog medijskog prikaza dodatno osjeća obilježeno, izdvojeno, stigmatizirano, te se zbog toga povlači u sebe.

»U posljednje je vrijeme poplava raznih udruga koje na svojim web-stranicama i na internetskim portalima ostavljaju fotografije djece s teškim oštećenjima kako bi prikupili sredstva za njihovo liječenje ili poboljšanje kvalitete života. No kad i skupe novac ne skidaju fotografije, nego njima prikupljaju daljnja sredstva«, kaže Jelavić.

Iako ima djece koja čine ono što ne bi trebali, pogrdni nazivi koji se u medijima koriste da bi se opisao njihov grijeh često prelaze sve granice dobrog ukusa, kao da se zaboravlja da je riječ ipak samo o djetetu iza čijeg čina stoji nerijetko nesređena obiteljska priča. Mediji se često gotovo natječu koji će od njih gorim nazivom osloviti nasilnog tinejdžera ili problematičnog osnovnoškolca. No poanta je da pretjerani publicitet pojedinačnim ekscesima ne donosi koristi, odnosno da u prikazu nekog negativnog događaja u koji su uključena i djeca, naglasak treba biti na osudi djela, a ne etiketiranju samog počinitelja. Nedavno Unicefovo istraživanje je pokazalo da iako najveći broj mladih, njih 44 posto, doživljava medijski prikaz mladih ni pozitivnim ni negativnim, čak 37 posto mladih smatra kako ih mediji u Hrvatskoj predstavljaju negativno, dok samo njih 15 posto misli da su predstavljeni pozitivno.

»Suglasnost roditelja da se objave podaci i fotografije djeteta ne oslobađa urednike, novinare i nakladnike odgovornosti«, ističe Jelavić. Kad se u Ured pravobraniteljice za djecu obrate roditelji ili neki drugi građani zbog kršenja prava djece u medijima, pravobraniteljica može, među ostalim, predložiti Državnom odvjetništvu pokretanje sudskog postupka. Dok se za kršenje prava u elektroničkim medijima može obratiti i Vijeću za elektroničke medije, zanimljivo je da nema regulatornog tijela za tiskane medije koje bi trajno pratilo i sankcioniralo kršenje zakona u tiskanim medijima.

Olga Ramljak, članica Vijeća za elektroničke medije, napominje da Vijeće obavlja trajni nadzor svega što se emitira te da nakladnici imaju obvezu poštivati načelo višeg interesa djeteta: «U Saboru su političari poručili nakladnicima da ne vrijeđaju djeci i ne izlažu ih nasilju. Roditeljima su poručili da je ostavljanje djeteta pred televizorom cijeli dan oblik njihova zanemarivanja, a regulatoru kao što je naše Vijeće da kršenje prava djeteta kazni što žešće. Stručnjaci su poručili da je stvarno nasilje koje djeca mogu vidjeti u informativnim emisijama, opasnije od onog iz filmova, da pretjerano gledanje nasilja i seksa uzrokuje agresiju i devijantno seksualno ponašanje. Zakon o elektroničkim medijima zabranjuje priloge koji ugrožavaju djecu i mlade, a sankcije se odnose na privremeno ili trajno oduzimanje koncesije, što je najteža sankcija, novčanu kaznu od 100.000 do milijun kuna, te upozorenja. Uglavnom se naplaćuju novčane kazne, samo jednom je privremeno oduzeta koncesija na dva sata prije dvije godine. Tijekom prošle godine obradili smo 64 slučaja vezana za zaštitu prava maloljetnika, odnosno pretjerano prikazivanje nasilja, vulgarnosti, zloporabe opijata, duhana, alkohola. Kako bi se što bolje zaštitila dječja prava, u svibnju 2010. donesen je i Pravilnik o zaštiti maloljetnika«. Dodaje da kako bi se djecu zaštitilo od neprimjerenih sadržaja u elektroničkim medijima štiti se vrijeme od 7 do 23 sata kad se ne bi smjeli prikazivati neprimjereni sadržaji na TV-u, ako u informativnim programima slijede scene nasilja, voditelj bi trebao na to upozoriti, zvučno i vizualno se oznakama upozorava da određeni sadržaj nije namijenjen djeci i maloljetnicima, zamućenom slikom lica i moduliranim tonom štiti se identitet maloljetnika. Toga se nakladnici pridržavaju. Apsolutno je zabranjeno vrijeđanje prema bilo kojoj osnovi, a vidjet ćemo hoće li se toga ove godine pridržavati Tony Cetinski«. Lani je RTL bio upozoren zbog neprimjerenih izjava pjevača koji je član žirija jednog glazbenog realityja, a koje je upućivao i suvoditeljici kao i maloljetnim i mladim kandidatima.

Treba li nam elektronička policija?

»S portalima je poseban problem, njihove mogućnosti često su mnogo šire nego one regulatora, tako da je povreda prava djece na internetskim stranicama najviše. Portali će u budućnosti postati još veći problem u smislu kontroliranja sadržaja koji se na njima objavljuje. To više što se Vijeću odmah nalijepi etiketa inkvizitora i cenzora kad naredi da se skinu određeni sadržaj. Uz to, vlasnicima portala je otvorena mogućnost da se ne registriraju u Hrvatskoj nego bilo gdje u svijetu. Kažu: 'vi mi onemogućite objavu sadržaja, a ja ću se prijaviti u Kazahstanu pa me lovite'. Postavljam pitanje treba li nam posebna elektronička policija zbog kibernetičkog zlostavljanja? Osobno mislim da treba«, kaže Ramljak.

Upravo reality showovi generiraju najviše povreda prava djece. U raznim talent showovima djeca koja se natječu često su izvrgnuta neukusnim kritikama i komentarima ne samo na račun svog (ne)talenta nego i na račun svog izgleda, pa se tako 15-godišnjakinji može uputiti komentar da izgleda kao šugava mačka.

Doc. Irena Majstorović s Pravnog fakulteta u Zagrebu kaže da je najvažnije osvijestiti pravni aspekt priče o pravima djece: »Prava djece nisu samo lijepe pričice koje svi znamo i prepričavamo nego zakonom regulirano područje«.

Krunoslav Borovec, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, ocjenjuje da djeca nisu zaštićena u medijima, a kao primjer je naveo priču o navodnoj prostituciji u jednom domu za djecu objavljenu u dnevnim novinama. Zaključio je kako je taj medij stigmatizirao institucionaliziranu djecu, da je okrivio sve institucije da ne rade svoj posao osim samih novinara koji jedini žele da istina izađe na vidjelo, smatra i da autori sporne priče ne poznaju populaciju o kojoj su pisali te da je bila riječ o senzacionalističkom pristupu tematici radi dizanja naklade. Zamjera i izbor sugovornika jer oni kompetentni su bili podzastupljeni u odnosu prema onima koji su dodatno dizali tenzije. Cijela priča stigmatizirala je štićenike tog doma, ali ne i novinara.

Roditeljski nadzor nad djecom

Poticanje na mržnju putem društvenih mreža, Faceboook grupe koje se osnivaju kako bi se nekoga stigmatiziralo, vrijeđalo, diskriminiralo, novinski naslovi koji vrište: Batine joj smjestile Facebook prijateljice ili U dva mjeseca tri kaznena djela putem Facebooka, upućuju na to da je potrebna veća zaštita u tom dijelu medijskog prostora. Iako Tomislav Jelić, načelnik Odjela za europske integracije Ministarstva kulture, kaže da je načelo da se internet ne oganičava, dodaje da neke zemlje imaju elektroničku policiju. Ivana Milas Klarić mišljenja je da je poticanje na mržnju, neovisno o kojem je mediju riječ, kazneno djelo. Također smatra da kako roditelji nadziru svoju djecu u stvarnom životu, tako bi to trebali činiti i u virtualnom. Mila Jelavić dodaje, međutim, da je veliki problem u tome što je većina djece informatički pismenija od roditelja pa ih oni nisu u stanju pratiti. Bitna je edukacija a ne zabrane, jer one neće spriječiti djecu da budu nasilnici niti ih zaštititi da ne budu žrtve.

Primjera ima mnogo u kojima je u negativnom kontekstu identitet maloljetnika otkriven, poput slučaja zlostavljanja dječaka u Sesvetama ili pak splitskog slučaja bludnih radnji nad djevojčicom, a u kojima je posredno ili neposredno otkriven i identitet oštećenog djeteta i sve što mu se događalo. Takve primjere Jelavić smatra primjerima kako ne bi trebalo izvještavati u medijima.

Ramljak kao problem ističe sve veći slučaj raskoraka oko toga što treba poštivati u elektroničkim a što u tiskovnim medijima, ali njezino je mišljenje da poplavu senzacionalizma treba zaustaviti. Iako smatra da je ostvaren pozitivan pomak u zaštiti maloljetnika, ostao nam je problem inertnog pravosuđa: »Vi tužite određenog nakladnika, Vijeće se složi s vama, ali sudac kaže da Vijeće za taj problem nije nadležno. Dosad je odbijeno barem pet takvih prekršajnih prijava». Da su propisi uglavnom u redu, ali da je problem njihova primjena, tvrdi i doc. Majstorović, dok Ivana Milas Klarić s Pravnog fakulteta smatra da je problem u tome što je kršenje nečijeg prava od novinara javno, nešto što vidi mnogo ljudi dok su sankcije tajne. Također, kad se god pokuša prigovoriti na rad novinara, to se odmah proglašava cenzurom i napadom na slobodu medija.

Nataša Gajski Kovačić