Dno pisane riječi

09.03.2011.

Živimo u vremenima kada se, očito, puca iz svih oružja na političare, kada se ne biraju riječi u političkim prepucavanjima i kada je politički folklor, i lijeve i desne strane, pomeo gotovo sve najvažnije teme za budućnost ove zemlje i njenih građana.

Naoko, ništa nas više ne može začuditi, ni iznenaditi. Ali uvijek ima onih koji su spremni napraviti korak dalje. Kratki komentar Borisa Pavelića u Novom listu promovirao je novu vrstu niskosti, jer se u medijsko-političke igre uvode obitelji i djeca, na žalost pokojna. Rečenica iz komentara glasi: »Posve radikalizirano, možmo pitati ovako: misli li možda netko da je nasilna smrt Šeksova sina opravdana kazna za sva poniženja koja nam je taj političar u ovih dvadeset godina priuštio?« Bez imalo radikaliziranja možemo samo ustvrditi da je svako unošenje djece ili članova obitelji, posebice tragično stradale, u bilo koji dnevno-politički kontekst, nešto krajnje užasavajuće.

Neovisno o tezi koja se u komentaru pokušava objasniti, apsolutno je nedopustivo povezivati procjenu nečijeg političkog djelovanja sa smrću člana najuže obitelji, pitati se je li smrt djeteta prava kazna za nekakvu navodnu krivnju oca i u konačnici posve je morbidno iživljavati se nad mrtvima, propitujući nije li jedan mladi čovjek zaslužio smrt, jer se netko ne slaže s političkim stajalištima njegova oca.

Postoje nebrojene mogućnosti kojima je Pavelić mogao osnažiti tekst, a odabrao je svakako najgori, insinuirajući kako je nečija tobožnja krivnja doista takva da bi kao »pravednu kaznu« valjalo razmotriti smrt »krivčeva djeteta«. Krajnji je ishod poruke katastrofalan. Sugeriraju se stavovi koji su pogubni ne samo za medije, nego su, prije svega, neetični i neljudski. Najmanje čemu se možemo nadati je to da će se Hrvatsko novinarsko društvo o tome izjasniti i to oštro osuditi. Jer nitko, doista nitko, a ponajmanje novinari, nema pravo na takve aluzije. U bilo kojem kontekstu. Osobne tragedija kakve svi nosimo u sebi dio su intime svakog pojedinca. Bio on političar, ribar, inženjer, pjesnik. Nikakvo poigravanje s time ne dolazi u obzir, ako želimo imalo poštovati civilizacijska dostignuća demokratskih sustava.

Šeksova - ili nečija druga - nesreća zbog gubitka djeteta ne smije se dovoditi u bilo kakav kontekst s onim što ovaj političar - ili neki drugi čovjek koji je proživio takvu tragediju - radi. Jednostavno, ne smije. I točka. Smrt djeteta sigurno je najgore što netko može doživjeti. Teže boli nema. S tom boli i s tom nesrećom svatko se ima nositi u svoja četiri zida i nitko nema pravo tom boli manipulirati, još manje ismijavati je kao što je to učinio Pavelić.

Svaka zloupotreba takve boli postavlja također bolno pitanje: zar smo zaista, u vrtlogu medijsko-političkih igara, otišli toliko daleko da smo zaboravili svaku ljudskost i etičnost? Ako jesmo, onda je to vrlo opasan put za ovo društvo.

Piše: Jurica Koerbler

Povratak