Onima koji nisu došli

26.03.2011.

Profesija koja sve ove godine jedina nije šutjela bez obzira na to što je u većini redakcija bila preparirana, ušutkivana i
ponižavana, danas se mora boriti za goli opstanak

Jučer je bio jako lijep i sunčan dan. Jako puno ljudi iz svih medijskih kuća u Zagrebu bilo je jučer skupa, na ulici. Kolona
od oko pet stotina novinara iz solidarnosti je prepješačila od Hrvatskog novinarskog društva do Večernjeg lista. Tamo u
Večernjem štrajka 90 posto zaposlenih jer im je uprava odlučila ukinuti prava iz kolektivnog ugovora.

Pred Večernjim listom održani su govori. Predsjednik uprave, dojučerašnji klinac s kojim sam nekad radila u istoj redakciji,
motrio je prosvjednike s visoka, s prozora na drugom katu, i cijelo vrijeme im se smijao. Što je njemu bilo tako duhovito,
nije mi poznato, ali novinarima, ni njegovima, ni općenito, više uopće nije do smijeha. Profesija koja sve ove godine jedina
nije šutjela bez obzira na to što je u većini redakcija bila preparirana, ušutkivana i ponižavana, danas se mora boriti za
goli opstanak.

O svim lopovskim prljavštinama i spinovima koji su poslije Sanadera izašli na vidjelo pisalo se u hrvatskim novinama i onda
kada je sadašnja antikorupcijska premijerka, kao bijeli jaganjac, sjedila uz rame svom šefu.

Sve rupe se nikad nisu dale začepiti iako su vlasnici medija na urednička mjesta doveli puno praznih poslušnika bez
integriteta s kojima čak ni vrlo skromno obrazovan čovjek nema o čemu razgovarati pet minuta. Što je cenzurirano u jednoj
redakciji, pustila je druga, tako su važne priče o korupciji, pogodbama, amaterizmu i svim vrstama sumnjivih poslova u
vlasti i institucijama ipak dopirale do građana.

U najnovijoj fazi, vlasnici medija proglasili su novinarstvo neodrživo skupim iako su, na radu svojih autora, u međuvremenu
zgrnuli bogatstva koja su se velikim dijelom odlila u halapljive izvanmedijske investicije. 

Prava novinara se režu, ljudi se bacaju na cestu. Plaća nema. Neradni vikend smatra se velikom privilegijom. Posao za koji
treba dvadeset profesionalaca radi njih pet. Dosta poznatih novinarskih imena dobilo je otkaz i pokušava promijeniti
profesiju. Neiskusni početnici angažiraju se na najsloženijim poslovima: mlada radna snaga je najjeftinija i ne usudi se
buniti.

Tiraže, već ozbiljno načete uređivačkim politikama koje su u dobrom dijelu medija niz godina služile interesima političke
moći i oglašivačkog kapitala, dokrajčio je opći pad kvalitete, a onda kriza i pad kupovne moći.

Nakon histerije drakonske štednje na svemu što je potrebno za normalan rad, veliki broj medija odjednom ide u prodaju. Novi
vlasnici blizu su Večernjem listu, izdanjima EPH, Novom listu, Radiju 101, Glasu Istre... Nema nikakve sumnje da će ih
stari gazde, samo ako se dovoljno plati, prodati bilo kome. Baš bilo kome. 

Jučer su, dakle, prvi put u 20 godina, novinare na ulicu doveli strahovi. Strah da će ostati bez posla. Strah da će im
začepiti usta novi gospodari. Strah da će plaću moći spasiti samo ako se sami sebi budu gadili kad se pogledaju u ogledalo.
 
Strah je strašan udar na slobodu medija. Ljudi koje se ucjenjuje egzistencijom i profesionalnom čašću teško će slobodno i
hrabro misliti i pisati. Društvo u kojem novinarstvo nije slobodno ne može ići naprijed.

Kad cijela struka te stvari kaže glasno, to je napokon jedan lijep dan.

Piše: Sanja Modrić

Povratak