Možda se čudo desi

01.04.2011.

Novinari »Večernjeg lista« su u štrajku. Javna televizija je na muci. Izvijestiti ili ignorirati s presice na kojoj su novinari najavili štrajk!? U Dnevniku ništa. U Dnevniku 3 ipak nešto. O Mislavu Togonalu može čovjek misliti svašta, ali ne i sumnjati da je u njega dovoljno pameti pa da zna kako kolegama ne smije posve okrenuti leđa. Na koncu, funkcija je javne televizije da informira. Togonal je to učinio. No, sve što je nakon toga zaredalo na malim ekranima vezano uz štrajk koji bi mogao biti od presudne važnosti za čitavu profesiju, pokazalo je da će je ukopati novinari sami. Oni kojima je osjećaj posve ogrubio, koji misle da je kapitalizam bogom dan, oni koji bi rado i prdnuli i stisnuli vjerujući kako bi im to, u ova turbulentna vremena, sva vrata na koja bi sutra mogli možda silom kucati makar odškrinutima drži.

DOKLE NESNALAŽENJE SEŽE, ako ne i neznanje, ili zla namjera, pokazao je zorno Siniša Kovačić. Elem, Dnevnik 3. U studiju čelni čovjek Uprave Večernjaka Boris Trupčević i Gabrijela Galić predsjednica Sindikata novinara. Ponavlja po stoti put tako Trupčević kako je prosječna plaća u Večernjaku iznad devet tisuća kuna. Jeftin štos ne bi li narod zaključio na prečaca – blago se novinarima. Kao da je to bit, a ne kolektivni ugovor kao takav, ili, zašto ne, Trupčevićeva plaća koja se navodno broji u šesteroznamenkastim brojkama.
    – Hm, zvuči primamljivo – veli u taj čas Siniša Kovačić.
    – Zvuči primamljivo!? – u čudu ga pita, dok ga poput jastreba očima probada, predsjednica sindikata.

Dobro mu nije u prsa skočila. Bilo bi i lijepo i televizično. A kad mu je već primamljivo pa što to Kovačić isti čas ne baci slušalice iz ušiju, pa ne pohita ravno u Večernjak ne bi li si priskrbio primamljivu plaću!? Kad je tako primamljivo zašto se onda tako grčevito drži svoga lena u kojem se može biti nehajan do bola, a da ga nitko za zdravlje ne pita!?
    No, još je on bio i dobar. Taj je barem kako tako tematizirao štrajk. I javna televizija je kako tako o tome zborila. Zato je ono što su uradile, odnosno nisu uradile, ostale dvije televizije s nacionalnom koncesijom brate, sramotno. I poštenije bi bilo da nisu prozborile ni slova, nego da se marš novinarski stavlja pred kraj svega, tamo negdje iza reportažice sa stočnog sajma u Gudovcu. Stoka, pa sedma sila. Takav je red radnji po komercijali. Tek toliko da se vidi koliko ljudstvo pred kamerama drži do ikoga doli do sebe sama. Upozoravati ih kako povijest uči da se takav stav najčešće vrati u lice poput pljuvačke nošene vjetrom, nema smisla. Shvatit će, samo hoće li tad biti ikoga da i za njih promaršira gradom!?
   
VALJDA DRUŠTVO KOMERCIJALNIM zadojeno svoje neke brige ima. Gledanost, postotak, prodana reklama, to je majka svih bitaka. Big Brother ili Masterchef, recimo. Tko je jači, Slavica s odvratnim nazovi striptizom, ili strogi žiri kuhari. Hoće li izgnanstvo čovjeka niska rasta koji tvrdi da ima veliku alatku baciti naciju u trans ili neće. Hoće li kulinarski show potvrditi da smo zemlja od ića i pića, ili neće. Hoće li programski ljudi brojkama opravdati svoje poteze i zaraditi bonus nagrade, ili neće. Sad kad su se Nemeš i Marijana pohvatali narod je na kušnji. A opet nije li kužinavanje in!? Samo, grdo je to kad u nas nema televizora koji emitira i vonje i okuse, a ne samo sjajnu vrhunski produciranu sliku od spize i grimase žirija koji jede, jede i jede. Ali zato je, barem u ovom slučaju, kuhanje itekako dostojanstvenije nego iritantno prenemaganje stanara BB, da degutantno sprdanje sa starim osobama kroz igru »staračkog doma« i ne spominjemo.
   
A NA HTV-u, vjerojatno i zbog toga što se očekuje neka nova ekipa rukovodeća pa je ovoj svejedno, vuku se potezi koji čak i sliče na javnu televiziju. Krenuo reality o razredu srednjoškolaca koji se spremaju za državnu maturu, makar školu ne vole. Servira se dokumentarac Stipe Božića o službi 112 koji će garant produkcijski biti retro, ali je idejom na tragu onog što javni servis mora raditi. Doduše i Branimir Bilić sprema novitet. Lica nacije sad su Puls Hrvatske. Rekli bi stari, nije govno nego se pas... A opet, ne griješimo dušu prije premijere. Možda se čudo desi, makar nas Lica nacije učila da je čudo daleko koliko i dan kad će Mirta Šurjak zapjevati poput grdelina. A opet ako je jedan Bilić smogao snage da obrije bradurinu vjerujući da je ona kriva za poraz u Gruziji i to što su ga zazvali izgubišvili, možda drugi Bilić čuda radi bar bradu pusti. Čim opipa puls nacije, jadna nam nacija ne bila!

Piše: Siniša Pavić

Povratak