Kako prevladati stari model novinarstva?

12.04.2011.

Alan Rusbridger, glavni urednik britanskih novina Guardian, prošle je godine na Institutu za medijsku politiku u Berlinu održao zapaženo predavanje na kojem je iznio neka svoja gledišta na položaj i budućnost novinarstva sa stajališta proizvodnih odnosa. U tom svom izlaganju bio je čak brutalno drastičan iznijevši tezu da se »novinari moraju spustiti sa svoga pijedestala i da su današnje novine kao poslovni model srednjoročno - mrtve«.

Tu svoju tezu pokušao je objasniti s nekoliko pretpostavki:

1. Ako ne uspijemo napredovati s online-poslovnim modelom, moraju se novinari zamisliti u kojoj se mjeri mora mijenjati novinarstvo kako bi i ubuduće bilo relevantno;

2. Novinari moraju shvatiti da bi trebali prevladati stari model novinarstva: prije smo mislili da mi znamo sve, a danas moramo spoznati da naši čitatelji često znaju više od nas;

3. Distribucijski model tiskanog novinarstva će odumrijeti jer ga je nemoguće financirati, a oglašivači ne žele podnijeti zajednički teret;

4. Tri su razloga zbog kojih su twitteri genijalan alat za novinare. Prvo, to je povratni kanal koji omogućava korištenje znanja čitatelja. Drugo, marketinški kanal za vlastite sadržaje. Treće, izvanredan filtar koji uštedi poneka savjetnika.

Jasno, ovako brutalan istup jednog od najcjenjenijih novinara današnjice i glavnog urednik lista koji gaji iluziju da pripada najutjecajnijim listovima, šokirao je nazočne novinare, ali i izazvao pozornost šire javnosti.

Rusbridgerova razmišljanja, međutim, nisu usamljena. Harald Staun u nedjeljnom izdanju Frankfurter Allgemeine Zeitung još je 2008. napisao: »Spoznaja da je budućnost novinarstva u internetu nije posebno originalna. Usprkos tomu, još uvijek nailazite na kolege koji tome pristupaju sa sumnjom i smatraju hereticima one koji se usklađuju s tim kretanjima - kao da se radi o osobnom ukusu.«

Na što ukazuju ova razmišljanja kompetentnih novinara? Vrijeme je za ozbiljne promjene. Pad kvalitete novinarstva i medija u cjelini, pad razine profesionalizma i, konačno, pad vjerodostojnosti medija upozoravaju na nužnost tih promjena. Važna je spoznaja pritom da se ne mijenja sama suština novinarstva, nego da se u skladu s time moraju mijenjati i novinari.

»Nemam ništa protiv toga da pišem za online-izdanja. No, moramo naglasiti da se našem zanimanju pridaje sve više obveza nego što je puko premještanje u drukčiji redakcijski sustav. Onaj tko je danas novinar - i kojemu ne predstoji skoro umirovljenje - stoji pred najvećim izazovima koje je naše zanimanje imalo«, tvrdi sve veći broj novinara »stare škole«.

Prije je sve bilo jednostavnije. Novinar je imao ograničene kanone izvora iz kojih je crpio svoje informacije. Čak i ondje gdje nije imao kontakte, a koji su bili zanimljivi izvori, bili su pregledni. Jednako tako bili su ograničeni mjesto i vrijeme za objavljivanje novinarskih radova. Osim kad je bila riječ o najvažnijim vijestima, postojao je svojevrsan laissez faire u pogledu aktualnosti.

Mnoge se stvari jednostavno ostavljalo za - sutra, a pritom se nije narušavala redakcijska politika. To ne kažemo u smislu kritike ili zle namjere. Jednostavno, još prije 15 godina zanimanje za Indiju i Kinu bilo je na samom rubu; BRIC je bila pogrešno napisana engleska riječ za opeku; anglicizme je trebalo u načelu izbjegavati.

Logično je stoga što se mnogi novinari jednostavno ne snalaze u novom dobu. Ništa više nije kao što je prije bilo. Štoviše, danas se ni vlastitom nakladniku poslodavcu ne može vjerovati. Brahijalno, gotovo sirovo ponašanje menadžmenta u novinskim/medijskim kućama prema redakcijama nije više iznimka - postalo je pravilo.

Sigurno je da se način rada novinara mora mijenjati. Svijet se osjetno promijenio, ali se novinari nisu u dovoljnoj mjeri mijenjali s tim promjenama. Uzmimo, na primjer, da smo vlasnici autoradionice i da dođe nov model na provjeru. Razmišljali bismo što učiniti jer taj novi model ne poznajemo. Pokušali bismo učiti kako funkcionira, bez obzira na godine života. Tako se opstaje u poslu…

Ante Gavranović

Povratak