Tražite autorizaciju? Vrijeđate novinara!

27.04.2011.

Svi su Večernjakovi čitatelji barem oko bacili, ako ne i detaljno pročitali šlager lista prošle srijede “Na Agronomiji radi 70 rođaka”. Riječ je o dobro zasađenom i razgranatom nepotizmu na tom fakultetu. U četvrtak me glavni urednik Goran Ogurlić upozorio na zanimljiv intervju s dekanom Agronomskog fakulteta Davorom Romićem, s kojim je razgovarao novinar Josip Bohutinski, i koji će biti objavljen sutradan. Još je dometnuo da je nažalost dogovorena autorizacija pa se čeka dekanov odgovor. Ništa prirodnije nego da autor članka o rodbinskom zapošljavanju na Agronomiji, koji je podatke za taj tekst dobio od svog pouzdanog izvora, zatraži intervju s dekanom, koji bi u ovom slučaju bio ona, tzv. druga strana. Kako se i očekivalo, dekan je imao posve drukčije mišljenje od onih u članku.

Odmah sam išla čitati “sirovi” intervju Bohutinskog s Romićem koji je poslan na autorizaciju. Zanimljivo, čitko i pitko štivo. Vidi se da prof. Romić nije očekivao izravna pitanja, nego je valjda mislio kako će razgovarati o uspjesima fakulteta. Vidi se nesnalaženje, najprije govori da ne poznaje jednog zaposlenika, a tri pitanja poslije vidi se da i te kako zna o kome je riječ, nekim odgovorima kupuje vrijeme...

Cijelo poslijepodne dekan je odugovlačio s autorizacijom, najprije zbog sastanka kod ministra Čobankovića (a ovaj je bio na sjednici Vlade), pa onda neki drugi sastanak... Novinar ga je upozorio da tiskarski strojevi kreću u 18, no dekan je uspio odgovoriti tek poslije 19 sati. Kašnjenje mu nije pomoglo, glavni je urednik dopustio da  inozemna izdanja (Frankfurt i BiH) budu otisnuta bez intervjua, a cijela Hrvatska u petak je ipak pročitala što je dekan Agronomije imao reći o nepotizmu na njegovu fakultetu.
Žestoko se protivim autorizaciji novinarova razgovora s bilo kojim sugovornikom jer oni često odustaju od pojedinih izjava ili ih ublažavaju, a intervju tako gubi na zanimljivosti i nije prava slika intervjuirane osobe. Kad javne osobe traže autorizaciju i pozivaju se na Zakon o medijima, pokazuju da taj zakon ne poznaju. Autorizacija se u Zakonu spominje samo u Općim odredbama i nije obvezna. Zato novinari ne bi smjeli dopustiti da sugovornik sumnja u njihovu profesionalnost i da ispravlja ono što je napisano, osim ako je u pitanju kvantna fizika gdje novinar sigurno nije doma.
Objavljeni razgovor s dekanom Romićem usporedila sam s onim sirovim. Razumljivo, nešto je kraći jer nikad se ne može objaviti sve izgovoreno, ali sam vrlo zadovoljna jer je duh razgovora ostao isti. Od Bohutinskog sam doznala da je profesor htio neke dijelove izbaciti (o HRT-u), štoviše, mijenjao je, zamislite, i neka novinarova pitanja, neke je odgovore doradio jer se u međuvremenu raspitao o konkretnim slučajima.

Ovom autorizacijom čitatelji Večernjeg lista, srećom, nisu zakinuti. Intervju s dekanom Romićem ostao je zanimljiv i slikovit, ali na znanje novinarima i intervjuiranima: ako ikad autorizacija, onda samo zbog potvrde autentičnosti razgovora, nipošto zbog izmjena.

Ružica Cigler

Povratak