Preminula je Željka Matković, draga prijateljica i talentirana novinarka: Pisala je sočno, duhovito, hrabro

26.05.2011.

Ozbiljnim novinarstvom počela se baviti 1994. godine, kao šesnaestogodišnjakinja. Bila je reporterka na Omladinskoj televiziji. S nepunih osamnaest počela je raditi za tjednik Nacional. Prva velika reportaža koju je objavila bila je iz Sv. Petra u Šumi, tada jedine istarske općine u kojoj je HDZ došao na vlast. Osim reportažama, u Nacionalu se istaknula istraživačkim novinarstvom. Istraživala je, među ostalim, zagrebačku kriminalnu scenu i objavila svoju prvu naslovnicu - priču o sesvetskom Intim baru, bordelu u kojem se sredinom devedesetih okupljala domaća politička elita, ministri, generali, visoki policijski dužnosnici. Njezin glavni informator za taj tekst ubrzo je ubijen u Mađarskoj.

Dvije godine poslije počela je raditi za tjednik Globus. U njemu se ponovno istaknula velikim i ozbiljnim tekstovima. Istraživala je brojna područja, od tržišta rada do udžbenika. Istodobno je studirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i uspješno ga završila. U Globusu i osobito poslije u Jutarnjem listu sustavno je počela raditi reportaže koje su ubrzo prerasle u velike putopise.

Njezini možda najvredniji novinarski radovi su putopisi iz Azije. Godine 2006. objavila je časopisu Fantom slobode tekstove s Puta svile, kojim je putovala 75 dana, od Turske do Irana, i dalje, Turkmenistana, Uzbekistana, Kirgistana, kroz Kinu, do Pekinga. Pisala je sočno, duhovito, hrabro, s osjećajem za detalj, dijalog, atmosferu.

U svom i za novinara kratkom životu uspjela je mnogo toga vidjeti i naučiti. Tri mjeseca živjela je u Parizu, šest mjeseci u Torontu, putovala je australskom pustinjom i cijelim Mediteranom. Obišla je sve europske zemlje osim Španjolske, a jedan od vrhunaca njezina rada jest reportaža iz komunističke nedođije Sjeverne Koreje. Vjerojatno je jedina hrvatska novinarka koja je od 1990. uspjela ući u tu zatvorenu i zatrovanu zemlju.

Nakon Jutarnjeg lista Željka Matković još je honorarno radila u dvotjedniku Objektiv te u Večernjem listu. Novinari često umiru mladi, u raznim okolnostima. Među novinarima koji su vrhunce karijere dočekali u Jutarnjem listu samo su posljednjih godina, a u najboljim godinama, otišli Ivica Šantek, Srđan Španović, Anđelko Erceg i, eto, sada i Željka.

Nije patetična fraza, Željku ćemo pamtiti po tome što se voljela smijati, što je uvijek bila glasna. S jedne strane, duboko i lucidno zainteresirana za svijet oko sebe, s druge ga nije znala podnijeti. Koliko se dobro snalazila u novinarskom poslu, toliko se loše snalazila u vlastitom životu. Novinarstvo za Željku nije bilo zanimanje, nego, kao za sve dobre i vrijedne naše kolege, životni poziv. Hvala ti, Željka, za sve što si učinila za našu branšu i za sve vedre trenutke koje si nam priuštila. Neka ti je laka hrvatska zemlja!

Prije nekoliko godina, Željka je za Jutarnji napisala niz zanimljivih reportaža iz Sjeverne Koreje i Bosne:

Svatko je kovač svoje sreće

Život se slavi smrću vođe

Izgradimo partiju na zrnu riže

Život za vođu - Naklon od 45 stupnjeva, pogled ravno u tlo

Bosna - Svačije ogledalo

Tomislav Čadež

Povratak