EVO U ČEMU JE STVAR

02.06.2011.

Svašta se može prigovoriti informativnom programu HTV-a, Nove TV i pogotovo RTL-a, ali kad čovjek vidi stravu i užas zvanu tzv. informativni program lokalnih postaja, prođe te volja cjepidlačiti na račun Dijane Čuljak Šelebaj. Čak i Elizabeta Gojan i Aleksandar Stanković, u svojoj standardnoj samodopadnosti, odjednom nekako manje iritiraju.

TV Jadran i Televizija Dalmacija igraju se tako proizvodnje informativnih programa, a zapravo se igraju sa živcima rijetkih gledatelja.

Dobro, vjerojatno ih ionako gledaju samo oni koji moraju, plus dokoni među članovima uže obitelji, ali strašno je da, sad već s obje noge u 21. stoljeću, gledamo amaterske pokušaje kakve smo imali prilike gledati još tamo krajem osamdesetih i početkom devesetih, kad je dolazak demokracije u ovdašnjem eteru značio procvat lokalnih tv-postaja diljem Hrvatske, što je brojne prodavačice koje su u lokalnim buticima sanjale o estradnom usponu preko noći dovelo pred kamere.

U međuvremenu, zakonska regulacija se pobrinula da baš svako selo ipak nema svoju televiziju, ali amaterizma te vrste, svjedoci smo, ne manjka. Znam da se nema novca za skupe produkcije, ali nitko vas, samozvane kolege, ne tjera da se blamirate, tj. da se javno igrate televizije u tim godinama.

Osim ako zapravo niste dio ekipe tajno angažirane na snimanju nastavaka Top liste nadrealista. Dakle, nije problem samo besparica, koja se vidi već po rasvjeti i kvaliteti slike, nego i nepismenost, što doslovna, što zanatska.

Kako je i Split dobio svoj Hyde Park
Pa tako, recimo na TV Dalmaciji, imamo vijesti koje nerijetko započinju čitanjem priopćenja i najava događaja, najčešće bez ikakve logike i smisla, gdje je recimo normalno pročitati vijest o malonogmetnoj utakmici u Solinu prije vijesti o postizanju dogovora oko igranja regionalne rukometne lige, koja je iz nekog razloga, eto, zalutala među vijesti od lokalne važnosti.

Da ne govorim o tome da gotovo svaka snimka ispod koje u offu ide glas spikera/spikerice ima napomenu da je “arhivska”. Pa onda u dnu ekrana čitamo o “gradskim vječnicima”, o tome kako nešto počinje “24. Lipnja”, itd, itd. Spikerice koje u izgovoru ne razlikuju “č” i “ć” samo su dio te nespretne priče. Pa se čovjek zapita, zašto je lažno predstavljanje u slučaju liječnika kažnjivo, a kod novinara još uvijek nije...

TV Jadran ima zanatski nešto preglednije vijesti, ali zato oni i dalje imaju svoj biser - o kojem je na ovom mjestu već bilo govora - pod nazivom “Bez pardona-pregled dnevnog tiska”, u kojem gledatelji psuju i prozivaju što god im padne na pamet. A to će reći da je i Split, mimo volje Gradskog vijeća i gradonačelnika Keruma, dobio svoj Hyde Park u kojem frustrirani građani mogu kazati što god požele. O komunizmu, Haagu, neprijateljima i prijateljima države, škveru…

U ponedjeljak je tako zvao neki tip da ispriča kako je 1951. završio na robiji jer mu je netko opsovao “mater dalmatinsku”, a ovaj njemu onda mater srpsku… Činjenica da pozivi idu preko 060, odnosno da se naplaćuju, očito “pravdaju” postojanje takve emisije. Makar, moram priznati, toliko netrpeljivosti nisam čuo u eteru od ratnih devedesetih.

Kovači rata

U devedesete nas je vratila i vijest o uhićenju srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića. Posebno me iznenadio RTS koji je iste večeri pustio potresni dokumentarac “Srebrenička polja smrti”. Ne znam jesu li Mladićevi istomišljenici zbog toga bijesno zvali RTS, ali ako je samo jedan Srbin koji u Mladiću vidi heroja te večeri promijenio mišljenje, onda i isprika koju je RTS prošlog tjedna odaslao zbog svojih brojnih ratnohuškačkih epizoda stvarno ima nekog smisla. Inače ćemo moći zaključiti kako i ta isprika stiže prekasno.

Kad bi neke perjanice HTV-a iz ratnih dana, pogotovo iz perioda sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH, čovjek pitao za ispriku, vjerojatno bi odgovorili da to znači izjednačavanje krivnje, itsl. Naravno da te stvari nemaju veze jedna s drugom, jer se domovina ne voli lažima i agitpropom, a najmanje izdajom načela struke koja bi trebala služiti istini, a ne bilo kojoj politici.

Zato ću na kraju samo podsjetiti na knjigu, “Kovanje rata“ Marka Thompsona (tko o čemu, ja o Thompsonu!), u kojoj su na jednom mjestu sabrane i neke epizode zbog kojih bi se, ako već ne HTV, onda barem neki njegovi novinari trebali ispričati. Prije svega gledateljima, koje su pravili budalama. Dakako, uvjereni kako upravo rade nešto jako važno za “našu stvar“.

Piše: Hrvoje Prnjak

Povratak