Domagoj Pride

20.06.2011.

Slavi se po novinama i portalima naše zemlje ponosne subotnja »pobjeda civiliziranog Zagreba i jakih snaga policije« nad »balkanskim Splitom«. Štancaju se po hrvatskoj metropoli trijumfalistički i samozadovoljni naslovi poput onog »Zagreb kao Beč, Split kao Beograd«. Nižu se čestitke svima koji su pokazali »pravo lice Hrvatske« tako što su u zagrebačkom revanšu preokrenuli onaj porazni rezultat iz Splita...

A u Splitu, Spletu ili kako li se taj Najnoviji Beograd već zove – umjesto šoka, tuge i nevjerice, umjesto mitskog splitskog dišpeta, umjesto sumnji u namještaljku izvedenu po scenariju zagrebačkih moćnika, umjesto žalopojki zbog prednosti iz prvog meča, odigranog na domaćem kamenu i tehno-betonu, a koja se na metropolitanskom asfaltu istopila brže od kugle sladoleda, umjesto svega očekivanog i uobičajenog – uzavreli izljevi solidarnosti s pobjednicima! Tko ne vjeruje, neka baci pogled na naslovnu stranicu Slobodne Dalmacije, gdje se tvrdi da su zbog spomenute »pobjede civiliziranog Zagreba« Splićani plakali od sreće...

O luzerima nigdje ni slova. Kao da ih nema. Kao da prije svega nekoliko dana nisu javno proslavljali to što je »neuništiva hrvatska mladež« hrvatskoga Splita »opalila zvučnu pljusku vladajućoj udbomasoneriji u Hrvatskoj« time što je »onemogućila pederske provokatore« da na Rivi »zapjevaju 'Katjušu' i 'Po šumama i gorama'«. Kao da Domagoj Barić, koji je u Hrvatskom listu ispisao sve te bombastične pohvale violentnoj splitskoj mladeži, uopće ne postoji.

Ignorira Slobodna Dalmacija tog nesretnika koji njezine novinare i kolumniste Antu Tomića, Juricu Pavičića, Zlatka Galla, Damira Pilića i Duška Čizmića-Marovića naziva pederima. Šutke splitski dnevnik prelazi preko uvreda što ih Domagoj Barić luči po stranicama zadarskoga tjednika, umjesto da čovjeka koji se krije iza tog pseudonima pozove na »coming out« i da mu otvori svoje stranice kako bi napokon negdje mogao razriješiti probleme s vlastitim identitetom.

Kao da u Slobodnoj Dalmaciji nitko i ne pomišlja da bi taj nesretnik koji se u drugim novinama potpisuje kao Domagoj Barić mogao biti jedan od njezinih najuglednijih novinara, premda sve što je pod tim potpisom objavljeno u Hrvatskom listu upućuje baš na to da je riječ o istinskom doajenu splitskog žurnalizma. I kao da nitko ne želi da se to protuprirodno bježanje redakcijskoga kolege od vlastitoga časnog novinarskog imena prekine u njegovom prirodnom okruženju, tamo gdje proživljava svoju frustrirajuću svakodnevicu.

A može li u danoj situaciji biti ičega plemenitijeg od poziva pritajenom Domagoju da skupi hrabrost i da se ponosno i bez straha od represije, izrugivanja i ponižavanja prošeta hodnicima zgrade u Dugopolju, da pritom slobodno uzvikuje »Ja sam Domagoj Barić, a vi ste udbomasonski pederi!« i sve što mu padne na pamet, te da se najzad osjeti svojim na svome?! Može li biti velikodušnijeg izraza tolerancije prema drugima i drugačijima od omogućavanja prestravljenom pripadniku ugrožene manjinske skupine da jasno i glasno deklarira svoje sklonosti?! I zar bi itko normalan mogao imati išta protiv toga da se u znak solidarnosti s Domagojem Barićem organizira Domagoj Pride?!

Piše Predrag Lucić

Povratak