Getoiziranje, strategija isključivanja boljih

19.06.2011.

Kad je u povodu svoje izložbe »Zgodne žene spašavaju stvar« razgovarala s novinarima o tom ciklusu velikih platna bujnog kolorita u galeriji Marisall, osječka likovna umjetnica Helena Janečić nevoljko je pristajala odgovarati na pitanja koja su se ticala njezina (istospolnog) seksualnog opredjeljenja i veza između njezina privatnog života i njezina umjetničkog angažmana.
 
Mudro izbjegavajući da je se, u svrhu sveopće medijske spektakularizacije kulturnih tema, pretvori u slučaj, ta je nadarena umjetnica bila svjesna opasnosti koja vreba svakog kreativca koji nije uredno ukalupljen u mainstream model hrvatskog društva – maskulini, patrijarhalni, heteroseksualni model: opasnosti da će je mediji – pa onda i široka javnost – prognati u geto manjinske skupine, u karantenu iz koje se ne izlazi lako.

Ali, unatoč tom opreznom oklijevanju, silnice medijske dedukcije pronašle su svoj put. Konkretno, kad je Helena Janečić jednoj novinarki natuknula nešto o tome kako je, dok je predavala u jednoj školi u Slavoniji, bila otvoreno gej i to nikome nije smetalo, članak o izložbi koji je objavljen kao rezultat tog razgovora, bečio se senzacionalno napuhanim naslovom baš o tom predavačkom iskustvu umjetnice. Izložba jedva da je spomenuta, autoričino vrhunsko školovanje u Zagrebu i SAD-u samo uzgred je natuknuto. Kao u mađioničarskom triku, jedna od najzanimljivijih predstavnica mlade likovne scene učas je svedena na jednu jedinu natuknicu: gej profesoricu likovnog u Slavoniji.

Zašto me ova jeftina medijska intervencija mori?
   
Tijesne ladice

Kad razmišljam o Janečićkinim odličnim, duhovitim ciklusima o snašama-lezbijkama i superjunakinjama-lezbijkama, pomišljam na to kako najrazornije pobune gotovo uvijek dolaze s margine. Najučinkovitije promjene također – bilo da se radi o politici, društvu, kulturi. S margine domaće umjetnosti (koja je »po automatskim postavkama« podešena na heteronormativnu frekvenciju), polako se valja val koji bi, ako se dovoljno zahukta, mogao dobro uzburkati kulturnu scenu, a možda i razbucati samu jezgru mainstreama.

A jezgra mainstreama, troma i ziheraška, sa svojim popisom konja za utrku, neće tako lako prepustiti teren talentiranijima. Jedan od načina borbe je i perfidno etiketiranje kojemu je jedini cilj obezvrijediti: tako, kad su se prošle godine u domaćoj književnoj produkciji istaknule knjige autorica, mediji i kritičari požurili su se strpati tu produkciju u koš ženskog pisma. Jer je to kategorija ukroćenih, uškopljenih i bezopasnih. Helena Janečić je getoizirana u tijesnu ladicu gay likovnosti, iako bismo njome trebali ponosno mahati i slati je na međunarodne manifestacije kojih je njezina umjetnost itekako dostojna. Za razliku od mnogih mediokritetskih, ali dobro uhljebljenih »junaka« mainstreama.

Koliko smo, kao društvo, udaljeni od ideala ravnopravnosti i uvažavanja raznolikosti, pokazuje medijski tretman kulture, jednako napadno i nedvosmisleno kao što su homofobni Splićani pokazali na povorki ponosa. Naoko liberalni i tobože naklonjeni temama o manjinskim skupinama – mediji su ustvari, ako ćemo iskreno, ipak prije svega licemjeri – umjetnika koji se predano bavi tim, uvjetno rečeno manjinskim temama, začas će nepovratno etiketirati kao manjinskog umjetnika, onako kako se etiketiraju žene u književnosti i likovnjaci koji se bave gej temama.
   
Uhljebljeni mediokriteti

A prije negoli ih odbace u te skučene ladice onkraj »bitnoga«, iskoristit će priliku da iz njih iscijede kakvu sočnu lifestyle noticu, pogodnu za rubrike »magazin« i »život«. Pisat će se o tome kako se spisateljice oblače i šminkaju i gdje najradije kupuju cipele (dakle, »tipične« ženske stvari), na primjer.

Teško je u Hrvatskoj izbjeći struje takvih simplificiranih grupiranja. Drugdje, na zapadu, stvari stoje drugačije: teme o kojima se u nas govori kao o kuriozitetima i tabuima, vani se promatraju u prvom planu u kontekstu kvalitete umjetničke obrade. Zato u nedavno objavljenoj antologiji najboljih europskih priča (Best European Fiction 2011, u izdanje Dalkey Archive Pressa), hrvatska književnica Mima Simić nije zastupljena ni kao predstavnica »novog vala ženske književnosti« ni kao spisateljica lezbijka ni kao umjetnica koja piše o lezbijkama – nego naprosto kao umjetnica koja dobro piše. Mimo rubrika »život« i mimo ladica. Neprocjenjivo.

U ovim tjednima, dok probavljamo iskustva s dviju povorki ponosa, one prošlotjedne u Splitu i one jučerašnje u Zagrebu, modus operandi u domaćoj kulturi čini se tako blizak splitskim čuvarima ćudoređa. Kultura i mediji, doduše, neće onako barbarski nasrnuti na drugačije, kamenjem i suzavcem, nego će se poslužiti suptilnijim metodama isključivanja i getoiziranja. Zato: možda je ona optimistična ideja o snažnom valu promjene koji se valja s margine, ipak naivna i zaslijepljena zanosom. Od povorke ponosa jača je parada uhljebljenih mediokriteta.

Piše Maja Hrgović

Povratak