Britanska medijska kriza poučna i za Hrvatsku

16.07.2011.

Uspjeh ili neuspjeh društvene akcije usmjerene na mijenjanje medijskoga reljefa ne može, međutim, ovisiti samo o političkoj volji, nego je u velikoj mjeri ovisan o stanju u građanskom društvu

U svakom demokratskom pluralističkom poretku medijska sloboda ustavom je zajamčena vrednota, cenzura je zabranjena, a medije se smatra važnim dijelom građanskog društva. Štoviše, političke teorije daju im čak i važnost autonomne grane vlasti. Ponekad se govori o tome da je uz tradicionalna tri stupa vlasti - izvršnu, zakonodavnu i sudbenu - uspostavljen i četvrti stup - kontrolna vlast - što ga »izgrađuju« mediji i javnost. Budući da imaju poseban ustavni položaj, da im je uloga u političkom sustavu zaštićena, a da ponegdje imaju i posebnu fiskalnu poziciju u odnosu na ostatak »biznis sektora«, mediji moraju biti izloženi i posebnoj društvenoj pozornosti pa i nadzoru koji će jamčiti da ta moć neće biti zloupotrijebljena.

Afera što ju je u Velikoj Britaniji izazvao koncern Ruperta Murdocha, News Corporation, a koja je dosad dovela do prestanka izlaženja tabloida, zasad najviše ispostavljenog u aferi, News of the World, osjetno utječe na profiliranje javne scene u Velikoj Britaniji, ali će uvelike utjecati i na buduće odnose medija i javnosti u europskim demokracijama. Alastair Campbell, pronicljivi i slavni Blairov spin doctor, koji i sam snosi dio krivice za snagu što ju je u britanskoj javnosti uspostavio Murdochov imperij, odmah je aferu flagrantnoga kršenja privatnosti građana, i to prisluškivanjem i provaljivanjem u telefone i govornu poštu ljudi koji čak ne obnašaju nikakvu javnu funkciju, ali su u nekom trenutku bili informacijski zanimljivi Murdochovim novinarima, prepoznao kao prigodu za izvlačenje iz Murdochova zagrljaja, kako je to definirao u naslovu intrigantnog teksta u Financial Timesu.

Vrijednost Campbellova priloga u tome je što ne bježi niti od vlastite odgovornosti za propuste niti od krivice administracije u kojoj je služio za medijsko stanje kakvo je uspostavljeno. Štoviše, priznaje kako glavni posao onih koji se u korist nositelja političke vlasti bave odnosima s javnošću - pobjeđivanje na izborima - nije jednostavno ni onda kad protiv sebe nemaju medije, a kad ih imaju, posao postaje daleko teži. Campbell se, naime, opravdava zbog toga što važnu političku temu - pitanje uloge medija u društvu, granica prava na medijsko posizanje u privatnost, ali i pitanje kontaminacije društvenog dijaloga trivijalnostima što ih nameću tabloidni mediji - nije lansirao u razdoblju dok je njegov šef Tony Blair još imao snažan utjecaj na britansku javnost. Priznaje da je Blairu sugerirao da otvori to pitanje tek kad su mu politička kola krenula nizbrdo, a tada je Blairova ocjena bila da bi otvaranje fronte s medijima, prije svega onima u Murdochovu vlasništvu čiji je ljubimac bio još donedavno, ali je njihovu naklonost izgubio, izgledalo kao puka osveta i bilo bi gubljenje vremena u trenutku kad su se administraciji otvarali drugi brojni aktualniji problemi.

Posebna pikanterija u Campbellovu kratkom tekstu u FT-u »indiskretno« je otkrivanje njegova razgovora s današnjim premijerom Davidom Cameronom 2009. godine, dakle, još u mandatu premijera Gordona Browna, i to na primanju prigodom vjenčanja ozloglašene Murdochove izvršne direktorice Rebeke Brooks koju danas smatraju glavnim spiritus agensom kršenja ljudskih prava što su ga počinili Murdochovi mediji. Campbell je tada Cameronu rekao da, iako se nada da na parlamentarnim izborima neće pobijediti, ako pobijedi, može računati na njegovu potporu odluči li pokušati utjecati na unapređenje političke rasprave i standarda u tisku.

Objašnjava da još dok je radio kao novinar shvatio kako odnosi novinara i nositelja vlasti više nisu onakvi kakvi bi morali biti, dakle, da su u tim odnosima služenjem javnosti novinaru zadane granice. Iskustvo iz državne administracije, s kulturom zloupotreba i negativnosti, uvjerilo ga je, kako kaže, da britanski tisak i dvadesetčetverosatne televizijske vijesti izabranim političkim liderima čine težim upravljanje i donošenje političkih odluka. Cameron se suglasio s njegovom ocjenom, potvrdivši kako postaje sve gore, a Campbell ga je upozorio kako će mu, ako postane premijerom, biti lakše ne bude li osjećao nikakav dug prema velikim medijskim grupacijama.

Situacija koju Campbell opisuje posve je montipajtonovska, jer se dijalog o potrebi političkog djelovanja, koje bi osiguralo više medijske standarde i unaprijedilo kulturu javnog dijaloga, vodio na primanju u povodu vjenčanja osobe koja simbolizira sve negativnosti današnje medijske prakse, a prepričavajući razgovor, dakle, dijalog šefa jedne od dviju najvećih stranaka, konzervativne, i važnoga opinion makera druge najveće stranke, laburističke. Campbell navodi da je razgovor naprasno prekinut, jer im je pristupio Murdoch. Ne samo da je njegov dolazak prekinuo taj dijalog, nego rasprava o važnom pitanju o stanju građanskog društva i demokratskih institucija između dviju političkih opcija najstarije demokracije nakon toga dosad nije bio nastavljena.

Stanje medija u Hrvatskoj nemoguće je uspoređivati s onim britanskima već zbog ekonomije razmjera. Posljednji broj News of the World svojevrstan je vrhunac hipokrizije tabloidnog novinarstva. To je hommage tipu novinarstva što ga Murdochov koncern simbolizira. U njemu su objavljene »najbolje priče iz 168-godišnje tradicije tog tabloida«, a nakon sramote, što ga su ga te novine i cijela korporacija pretrpjeli, prodan je u pet milijuna primjeraka. Međutim, osnovni su mehanizmi isti.

S jedne strane, hrvatska javnost već dugo tolerira srozavanje razine javnog diskursa i kvalitete društvenoga i političkog dijaloga u Hrvatskoj. I u ovdašnjoj političkoj areni djeluju mehanizmi, što ih spominje Campbell, kao glasnogovornik laburista, stranke koja je u većem dijelu svoje povijesti bila u konfliktu s medijskim magnatima negoli u romanci, kao u najvećem dijelu Blairova vremena. Pri tome je temeljno da je izbore teško dobiti i ako mediji nisu protiv vas. Campbellova je pouka kako je dobro dobiti izbore, a nemati obveza prema velikim (barem za hrvatske razmjere) medijskim grupacijama.

U Britaniji zvono za uzbunu zbog zlouporabe medijske moći nije aktivirano kad su mediji, prije svega oni Murdochovi, sustavno ponižavali bivšeg premijera Gordona Browna koji je usred mandata zamijenio Blaira i prilično uspješno otklanjao probleme što ih je ostavila ili kreirala prethodnikova administracija. Političari obnašaju javne poslove i time je i njihova privatnost ograničena, a uspješnost na izborima ovisi i o tome kako uspijevaju sklopiti nagodbe i prešutne dogovore s medijskim moćnicima.

Međutim, kad su se pod udarom medijskih zlouporaba našli ljudi koji ne obavljaju javne funkcije, javnost je uglavnom drukčije reagirala i stvoreni su uvjeti da demokratsko civilno društvo pokuša pobjeći iz zagrljaja takva tiska i televizije, a političari su prepoznali kako se tom pokušaju moraju pridružiti. Naravno, na veći je rizik pritom bio spreman vođa opozicije, današnji laburistički lider Ed Miliband, nego ključni ljudi aktualne administracije, ali na kraju će uspjeh ili neuspjeh tog bijega ovisiti o ponašanju vladajuće koalicije.

Uspjeh ili neuspjeh društvene akcije usmjerene na mijenjanje medijskoga reljefa ne može, međutim, ovisiti samo o političkoj volji, nego je u velikoj mjeri ovisan o stanju u građanskom društvu. Paradoksalno je da posljednji broj zloglasnog News of the World može biti prodan u pet milijuna primjeraka, što govori o svojevrsnom »mefistovskom odnosu«, jer kad ne bilo onih koji traže takve sadržaje, ne bi bilo ni njihove ponude.

Za perspektivu budućeg medijskog reljefa vrlo je nepovoljno to što strukovne novinarske organizacije u Britaniji na problem gledaju više kao na sindikalni, jer je 200 novinara ostalo bez posla u ukinutome tabloidu, nego kao na pitanje stanja i perspektive novinarskog poziva. Jasno je da svih 200 novinara nije sudjelovalo u zlouporabama na štetu ljudskih prava, gazilo privatnost i manipuliralo informacijama, ali razaranje medija, koji simbolizira takvu djelatnost, predstavlja nužnu, ali naravno ne i dovoljnu pretpostavku za početak normalizacije. Diskusija, koja će se u Britaniji voditi o medijskim standardima i građanskoj kulturi, prenosit će se na sve europske demokracije, a važno bi bilo da i u Hrvatskoj medijski profesionalci započnu ozbiljnu »cehovsku« strukovnu, a ne sindikalnu raspravu o pitanjima odnosa medija i politike, medijske moći i manipulacija te medija i zaštite temeljnih ljudskih prava.

Rasprava o medijskim zlouporabama, povezanima s (ne)providnošću vlasništva nad medijima, kurentno se odvijala u Hrvatskoj. Iako je jasno da u današnjoj predizbornoj Hrvatskoj ne bi bio moguć čak ni početak onakva razgovora između važnih predstavnika dvaju političkih blokova, kakav opisuje Campbell, već činjenice da parlamentarna većina i manjina misle isto o nužnosti da vlasništvo nad medijima bude razvidno i pod društvenim nadzorom te da je čak i u predizbornom razdoblju bilo moguće uspostaviti konsenzus za promjenu u medijskom zakonodavstvu, a da je i u raspravi u Vijeću za nacionalnu sigurnost bila vidljiva temeljna suglasnost ključnih političkih aktera, nisu loš znak. Svakako bi bilo dobro kad bi starog lukavca Campbella poslušali svi koji se natječu za ključne položaje u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u sljedećem razdoblju. Sigurno će im biti lakše raditi posao koji je pred njima ne budu li imali obveza prema medijskim grupacijama.

Piše: Davor Gjenero

Povratak