In memoriam: preminuo fotoreporter »Glasa Istre« Eduard Strenja - Zaleđena fotografija novinarskog artista -

28.09.2011.

Eduard Strenja, urednik fotografije u pulskom dnevniku »Glas Istre«, zatvorio je nakon duge bolesti svoje znatiželjne oči, poklopio objektive svojih fotoaparata i tako zaledio svoju posljednju ovozemaljsku sliku. Kada potom na nekom drugom i drugačijem svijetu ponovno otvori oči, njegovi će objektivi i blicevi bljesnuti u novim vidicima, onima koje smo prepoznavali kao autorske, reporterske i novinarske artističke vizije kojima je težio u realističkom odrazu slike i imaginarnom svijetu fotografije. I tako smo ga pratili i bilježili kuda su te imaginacije putovale, s njim ili još češće bez njega, ali uvijek zadivljujući znatiželjne oči pred kojima se otvarao njegov svijet novih vizija.
   
Alat i kreacija

Nažalost, više neće biti vijesti poput ovih koje još pamtimo a da ne kopamo po arhivi njegovih mnogobrojnih svjetskih galerijskih dosega: »Strenja je ponovno dobio međunarodnu potvrdu za svoj rad. Ovih je dana dobio vijest iz Calcutte da je njegova fotografija 'New story 2' primljena na međunarodni bijenalni salon 2002. – jedna od najstarijih fotoasocijacija u Indiji«. Zanimljivo je da je fotografija »New story 2« koncem prošle godine primljena na salon fotografije u Hong Kongu, a gdje je nagrađena njegova fotografija »New story 1«...     
    Pa »Nove priče« Eduarda Strenje u Pretoriji i New Jerseyu s poznatom fotografijom »New story 1« s motivom ribe i lupe, koju je već vidjela publika u Hong Kongu i Macaou... O uspješnosti fotografija nastalih montažom, a koje su bile u trendu i prije dvadesetak godina, odnosno o važnosti utjecaja kompjutorske tehnologije, Strenja je govorio: »Taj trend i dalje traje. U svijetu postoji nekoliko uvaženih autora koji njeguju taj stil, a i međunarodne udruge fotografa FIAP i PSA sve češće na pojedinim salonima 'nadrealističku' fotografiju izdvajaju kao posebnu kategoriju, a negdje ona i dalje ravnopravno sudjeluje u konkurenciji s ostalim umjetničkim fotografijama. Utjecaj tehnologije svakako je bitan. Dobili smo alat kojim se mogu dobiti puno bolji rezultati u tehničkom pogledu, i možemo se više posvetiti kreaciji...«
    Dio ovih, kao i niz sličnih motiva u kojima se poigrava Pulom i Istrom posljednji je put izložio početkom ovog ljeta u novootvorenim prostorima Matice hrvatske u Kandlerovoj ulici u Puli, odmah iza redakcije »Glasa Istre« gdje je proveo najveći dio svog profesionalnog novinarsko-reporterskog rada, i gdje se profesionalno bavio fotografijom više od tridesetak godina. Imao je pedesetak samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi (od Pule i prvih koraka u Foto klubu »Uljanik« preko Rovinja, Osijeka, Kornata do Toronta i Taiwana), za koji je primio niz domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, među kojima i nagradu Hrvatskog novinarskog društva.
    Jer, Edo se za dobru fotografiju od tisuću riječi penjao na Arenu i istarske zvonike, verao se na stabla u mrkloj noći da bi snimio noćnog gosta u lovu na večeru, ulovio bi prvi treptaj prekrasnog leptira koji je netom prije bio ljigava gusjenica, potom prve zamahe krilima ptića (Zlatna plaketa na 13. Mundial fotofestivalu), zoru oko Motovuna obavijenu sumaglicom, bijeli odsjaj mora milovan zrakama jesenskog sunca, svezao bi u čvorove stupove Augustovog hrama, izobličio bi vizuru Foruma ribljim okom sveobuhvatnosti prostora, ali bi se spustio i pod more i na vidik iznio nevjerojatan svijet života i bogatstva toga »šestog kontinenta«.
   
Nerv fotoreportera

Uz sve to Strenja je gajio nerv novinarskog fotoreportera lutajući s kolegama novinarima po skrivenim zakutcima Ćićarije, presahlim vodotocima i vodenicama Humšćine, životinjskom svijetu Paluda, vodnjanskim krovovima, spuštao se u labinske rudarske jame, pulske vale i safario po brijunskim parkovima. Svojim je fotografijama oplemenjivao riječi kolega te su tako na poznatim duplericama »Glasa Istre« oživljavali zaboravljena vremena i krajeve.
    U povodu 60. godina izlaženja »Glasa Istre« 2003. te su duplerice izložene u Puli, a potom u Rovinju i u Rijeci, čime se Strenji odalo priznanje. Njegov je kolega po zanatu Virgilio Giuricin ustvrdio da je to »vizualni pristup čitatelju koji najbrže percipira virtualne informacije, a ujedno je karakteristika i prepoznatljivost samog Glasa Istre«.
    U prigodnom katalogu te izložbe i sam sam zapisao da ovaj postav kod gledatelja obnavlja uspomene na nešto što su u svakodnevnom prelistavanju novina zaboravili, ili na nešto što je već nestalo, a Strenja je nesumnjivo fotoreporter kojeg kroz rad vodi umjetnička crta, pa su i njegove reportaže svojevrsni hibrid novinarstva i artizma u kojima je sačuvao neke skrivene, još uvijek dobro očuvane zakutke Istre.
    Naš kolega i prijatelj za života je uz pomoć fotografija utkao svoju stalnu prisutnost u ovaj svijet. Jer, iako već dugo odsutan, gotovo ne prođe dan da neka od njegovih fotografija ne osvane na stranicama »Glasa Istre« kao svevremena ilustracija koja ne tamni, a takva će ostati otisnuta za mnoga ljeta kao trag da nije malen hodao ispod zvijezda. Jedino se više nećemo nikada naći ispred njegova objektiva, nijemog svjedoka artističke priče u slici od tisuću riječi.

Mate Ćurić

Povratak