Nož pod grlom ucijenjene profesije

20.10.2011.

Identitet

Svi znaju da su medijske kuće u Hrvatskoj prepune ‘honoraraca’ i ‘honorarki’ i da postoji debela diskrepancija između njihovog formalnog statusa i stvarne uloge u medijskim pogonima njihovih kuća. Znaju i - ništa. Prvi novinarski štrajk izbio je tek jesenas, 20 godina otkad smo upali u kapitalizam i demokraciju; slijedilo je još nekoliko, ali tlo se pod temeljima hrvatskog medijskog establišmenta nije zatreslo

Vijest da je novinarka ili novinar honorarac dobio otkaz nije vijest.  Ništa novo.  Vijest da je takva novinarka pravomoćnom presudom dobila priznanje kako je njen 'honorarni' ugovor ekvivalentan radnom odnosu nešto je sasvim drugo.  Riječ je o Nataši Škaričić, do marta 2009. pomoćnici glavnog urednika Slobodne Dalmacije (gdje je ukupno radila 17 godina), koja za sve to vrijeme nije od tih novina dobila ugovor o radu.  Sada je zagrebački županijski sud, u drugom i završnom stupnju, ustanovio da se stvarno radilo o radnom odnosu, kakva god bila ugovorna forma.  Stoga joj se ugovor nije moglo otkazati drukčije nego po proceduri Zakona o radu, uz sve mjere zaštite radnika što ih taj zakon propisuje.

Bila bi to ipak samo malena vijest da kroz taj slučaj nije izvirila jedna svima poznata, a ipak nepriznata pojava.  'Svi znaju' da su medijske kuće u Hrvatskoj prepune 'honoraraca' i 'honorarki' i da postoji debela diskrepancija između njihovog formalnog statusa i stvarne uloge u medijskim pogonima njihovih kuća.  Znaju i – ništa.  Premda se radi o vrlo specifičnim radnicama i radnicima, koji ne bi smjeli imati poteškoća ni s informiranošću ni s javnim plasiranjem informacija, pa bi valjda znali upozoriti javnost i na svoje profesionalne probleme.  Ipak, prvi novinarski štrajk izbio je tek jesenas, 20 godina otkad smo upali u kapitalizam i demokraciju; slijedilo je još nekoliko, ali tlo se pod temeljima hrvatskog medijskog establišmenta nije zatreslo.

otkaz telefonom

Pored svih drugih radničkih kategorija koje se zlopate s nesigurnošću i posla i plaće, pored seljaka koje i država i javne i privatne tvrtke vozaju na sve mile načine, pa i pored mnogih u javnom sektoru (poput učitelja ili medicinskih sestara), novinarke i novinari jamačno nisu najteži slučaj.  Ali upravo to što ni ta kategorija zaposlenih – čiji bi 'socijalni kapital' trebao biti jači od većine drugih – nije bila u stanju išta učiniti za svoja radna prava, govori nešto o sveukupnom stanju i tih prava i prava uopće.

Pa kakav je to položaj?  'Otkaz' koji je tadašnji v. d. ravnatelja Hrvatske televizije Mislav Stipić (kako je i red – zaobilazno: telefonski i preko treće osobe) prošle godine uputio spikeru Matiji Lovrecu sažimlje sve bespravlje koja vlada u hrvatskim medijima.  Čovjeku su navodno stavili na teret što se njegovo ime, praćeno oznakom "HRT", pojavilo u nekoj reklami, a da on za to nije dobio suglasnost 'matične' kuće.  Lovrec, međutim, ne samo da nije odlučivao o kompoziciji reklame, nego je bio honorarni suradnik, na kojeg nisu neposredno primjenjiva pravila propisana za zaposlenike.  Ako ne uživa prava iz radnog odnosa, čovjek ne bi trebao imati ni obaveze.

Međutim, kada bi netko sa strane gledao kako izgleda radni režim takvih suradnika, ne bi ih mogao razlikovati od redovno uposlenih.  Rade uglavnom puno radno vrijeme, očekuje se redovito pojavljivanje na poslu, uključeni su u ukupan proizvodni pogon i rade u prostorijama poslodavca, na njegovim sredstvima – dakle, funkcionalno su zaposlenici, ali po ugovornom statusu samo su vanjski suradnici.

Žena koja više od 15 godina radi urednički posao na radio-televiziji nema ni dana mirovinskog staža; novinar-reporter koji godinama redovno izvještava za svoje novine ne može računati na plaćeno bolovanje i godišnji odmor.  Sve njih mogu sutra obavijestiti da njihove usluge više nisu potrebne, i – zbogom!  Nema otkaznog roka, a otpremnina je naprosto nepristojna riječ.  Ima još, od tegoba s dobivanjem bankovnih kredita (čak i za one koji ih mogu otplaćivati) nadalje.  I radi se o stotinama ljudi po svim većim medijskim kućama, i privatnima i javnima.

pravo bez zaštite

Kao i svaka institucija, i radno pravo živi samo ako ga se zastupa.  Bilo oni kojih se direktno tiče, bilo institucije kojima je to javna obaveza.  Kako stoji s prvima, teško je reći.  U početno spomenutom slučaju, Nataša Škaričić je svoju pobjedu obilježila nekolikim gorkim riječima na račun profesionalnih organizacija – Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara.  Potonje je pak saopćilo da ona nije njegova članica, pa nije ni mogla polagati pravo na  novčanu pomoć za troškove pravnog zastupanja.  Ali ostaje dojam da dvije spomenute organizacije nisu u protekla dva decenija uspjele postati čuvarima profesionalnih standarda i radnih prava koji tako grizu da ih se poslodavci boje.  Kao – za utjehu – ni sindikati uopće.

Po svemu sudeći, radi se o začaranom krugu:  Kao što su pozicije sindikata općenito oslabljene time što postoji mnoštvo nezaposlenih i radnika na crno, koji će raditi pod bilo kojim uvjetima samo da prežive, tako je i mnoštvo honoraraca, kojima stalno prijeti neželjen prelazak u 'slobodnjake', svojevrstan nož pod grlom ucijenjene profesije.  Apsurdan zaključak koji se logički nameće – da su za loše stanje radnih prava 'najkrivlji' upravo oni čija su prava najslabije zaštićena – može nastati samo ako su karte podijeljene tako da jedna nedopustiva situacija 'dokazuje' samu sebe.

Na prvu loptu, stvar podsjeća na sav onaj cinizam ranog, socijalno nereguliranog kapitalizma u kojem se još moglo prodavati priču da tržište svakome nudi prilike, pa tko ih iskoristi – dobro, a tko ne – sam/a je kriv/a.  Tako i na tržištu radne snage: slobodno stupaš u ugovorni odnos s "poslodavcem", kao i on, pa obje stranke mogu iz njega i istupiti.  Kapitaliste i njihova poduzeća čak se (u njemačko/hrvatsko/bosansko/srpskoj itd. varijanti) nazivalo "poslodavcima", kao da oni svojim radnicima i radnicama, činovnicama i činovnicima zaista nešto daju.  Ali oni kojima je poslodavac "dao" posao zapravo njemu daju nešto vrednije od onoga što im on plati (u već klasičnoj kritici političke ekonomije, neplaćen višak vrijednosti).  Da "posloprimci" (koji, eto, daju odrađen posao onome tko ih zapošljava, pa bi njih bilo primjerenije zvati poslodavcima) na to moraju pristati jer mogućnosti rada izvan poduzetničkih pogona nema, smatrano je njihovim privatnim problemom.

političke povlastice

Što jedna društvena kategorija raspolaže ekonomskim resursima, a druga je opstankom ucijenjena da se dade eksploatirati, to je bad luck. No, koliko god površne neznalice mislile da se o tom liberalnom kapitalizmu, samo dodavanjem predmetka "neo", radi i danas, u posljednjih se stotinjak godina dogodilo malo previše toga.  Radnice i radnici su izborili pravo da ih se ne tretira kao otpadni materijal proizvodnog procesa, a to da oni koji ispadnu iz tržišnog odnosa mogu krepati od gladi priznato je kao društveni problem.  Koliko god globaliziranje tržišta radne snage ugrožavalo društvene osnove tog prava, legitimno očekivanje stoji i dalje.

Zbog toga nije ništa manje važno kako radna prava štite institucije s društvenim ovlaštenjima – od inspekcije rada do sudova. A tu presuda u korist Nataše Škaričić nije razlog da se s nadom pomisli "eto, počelo je", nego da se s užasom krikne: "zar tek sad???!!!"  Naime, za taj položaj diskriminiranih honoraraca i RPO-a postoji posve jasan, jednoznačan i očevidan pravni lijek: odredba Zakona o radu koja kaže: "Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno" (čl. 8, st. 2; istu odredbu sadržao je, da ne bude zabune, i prethodni zakon o radu).  Nikakva zagonetka, nikakva pravna zavrzlama koju je trebalo godinama raspetljavati, nego čisto i jasno pravo: ako radiš kao da si u radnom odnosu, pripada ti i pravo iz radnog odnosa.

I što se s tim toliko čekalo?  Da su inspekcija i sudstvo radili svoj posao, sve bi se velike medijske firme morale već odavno nalaziti pod prinudom da sklope stotine ugovora o radu.  Jest, ali navodni hrvatski neoliberalni kapitalizam je i na medijskom planu mnogo bliži dobrom starom političkom patronatu, u kojem su tobože veliki medijski poduzetnici zapravo korisnici političkih povlastica, a prava se ne moraju bojati dokle god odrađuju svoje političke dugove.

Piše: Srđan Dvornik

Povratak