Programsko vijeće HRT-a komotno možemo ukinuti

29.11.2011.

Ako je do sada i bilo dileme, od jučer je nema – Programsko vijeće HRT-a treba ukinuti! A ukinuti ga treba nakon što su jedan od posljednjih čavala u sanduk ovog živog mrtvaca zabili članovi Vijeća Ante Tomić i Ivo Goldstein, dvojac koji je najprije pustio da prođe koji dan od sjednice, a onda kroz tekst pisan za »Jutarnji list« kazao sve ono što na zadnjoj sjednici Vijeća, na kojoj je za glavnog urednika HTV-a izabran Bruno Kovačević, nisu mogli, stigli, ili željeli reći.
   
Obećanje ludom radovanje

Tekst se uglavnom bavi programom rada što ga je prezentirao sada već glavni urednik, onaj koji je povjerenje dobio uz samo šest glasova vijećnika i niti 52 posto podrške zaposlenika. Kovačevića se, secira uzduž i poprijeko i nije se teško složiti s autorima i njihovom tvrdnjom kako se ne radi o kandidatu čiji životopis garantira renesansu posrnulog javnog servisa.
    No, dok je Tomić na sjednici makar Kovačeviću prigovorio koju na račun spomena »reda, rada i discipline«, namjere da tjera kreativno osoblje da stoji na poslu makar na silu, Ivo Goldstein na sjednici nije rekao ništa.     
    Ono što, međutim, rastače Vijeće jest priznanje da se njih osam slučajno našlo na kavi večer prije sjednice, da su jedno drugom obećali da Bruno neće proći, da bi jutrom njih dvoje od njih osam promijenilo mišljenje i okrenulo na naglo ćurak bez da su kolege o tome išta obavijestili. Šarada je potpuna, odluke se, evidentno donose za nekim drugim stolovima a ne za onim u prostoriji u kojoj se sjednice vode, a da sve bude poraznije dvojac vijećnički koji je olakašo dušu pišući tekst za dnevni tisak, za sjednice nisu našli za shodno na glas prozvati one koji su izigrali dogovor. Šteta, jer sjednica je mjesto gdje se takve stvari rješavaju. Nisu, međutim, rekli ništa, sve do jučer i teksta u novini za koju i inače imaju običaj pisati.
   
Formalno – sve čisto

Tomićev i Goldsteinov uradak otvara tako kojekakva pitanja, kako recimo o možebitnom sukobu interesa u vijećnika koji na sjednici vijeća a u novinama o tome piše autorske tekstove, tako i o potrebi za Vijećem i vijećima kojem su sjednice očito lažni paravan demokracije dok se prave stvari dogovaraju tko zna gdje, tko zna kada i tko zna po kojoj cijeni. Ima li smisla imati ovakvo tijelo, samo da bi amenovalo sve te »nove« urednike po želji Kovačevića i Uprave, te provjeravalo je li HRT odradila sve što treba sukladno ugovoru potpisanom s Vladom? Odgovori se svode na jedno, na to da Programsko vijeće komotno možemo ukinuti, jer odavna ne zna funkcionirati drugačije nego na osnovu lobiranja, tajnih dogovora i »ja tebi, ti meni« filozofije. Samo, »raskrinkavati« ga ovaj način, zato jer dogovoreno nije prošlo, ne čini se, ako ništa, pristojno.     
    Inače, u svom tekstu Goldstein i Tomić ni riječju ne spominju debakl izbora za glavnog urednika Hrvatskog radija, činjenicu da nije prošao kandidat kojeg je podržalo 75 posto zaposlenika od njih preko 60 posto koji su se o njemu izjašnjavali. Tu je valjda sve izglasano po dogovoru. Zato bivši ravnatelj HR-a, a sada član Uprave Zoran Mihajlović koji je za glavnog urednika HR-a predložio Vladimira Kumbriju piše pisma isprike novinarima. Kovačević za to vrijeme prijeti sankcijama zaposlenicima, oni što ih proziva neradnicima šapću kako je glavni urednik jedan od likova iz istrage USKOK-a koji odavno vršlja HRT-om. Službeno i formalno je, međutim, sve čisto. A kako će si vijećnici jedni drugima gledati u oči kad se ovih dana sjednu za stol, vidjet će se. Ako ništa, čitat će se u nekoj novoj ispovijesti članova Vijeća pisanoj za dnevni tisak.

Siniša Pavić

Povratak