Seks, skandal i sport

30.11.2011.

Hrvatska ima svoj Wikileaks!!! Hura! Napokon. Nacija godinama zna da se svakojake »bedastoće« zbivaju u onom što se naziva životom države i društva. Kunice cure na sve strane, korupcija je daleko od istrebljenja, netko život može urediti jednim dobrim poslom, naravno, ako je u pravom trenutku na pravom mjestu. Sustav javne nabave godinama se smatra kvalitetnim alatom za pogodovanje nekim izabranicima. Formalno je postavljen na, toliko željenoj, transparentnosti. Odnosno – jasan je, očigledan, lako razumljiv. No, u pozadini se odigravaju igre i igrice.

Cijela nacija zna da nešto ne štima. No, ne zna u čemu je točno kvaka. Osim što se, opet posve transparento zna, da su svi u ovoj zemlji lopovi i svi kradu od malog, običnog čovjeka. Krade ga država i njene institucije, kradu ga javna i državna poduzeća, privatni sektor... Svi. Na svakom koraku. I svi ti koji sudjeluju u krađi, naravno, na njoj dobro zarade. Jer, čemu se uopće upuštati u taj (ne)siguran pothvat, ako od njega nema koristi.

Nacija, dakle, osjeća da je transparentnost netransparentna. No, nema nikog da joj to zorno predoči. Da joj da dokaze. Odgovori na pitanja. Za početak, može onih uobičanjenih pet novinarskih. No, mediji su se odavno prepustili zabavi. Zaboravljaju svoju ulogu i tek se povremeno »nalinkaju« na neku priču. A da bi se »nalinkali« netko treba probiti obruč. U ovom slučaju to je Marko Rakar koji je sa svojim suradnicima izradio praktičan alat za provjeru javne nabave. Svaka čast Rakaru, on je napravio dobar posao. A taj njegov posao samo je još jednom pokazao koliko su mediji u Hrvatskoj na niskim granama. Da nije projekta Vjetrenače, prema histeriji koja se proteklih dana širi medijima, nitko ne bi znao da postoje neke crne točke javne nabave. Malo sutra! Istina, generaliziram, ali ova je priča pokazala koliko su mediji i novinari razmaženi. Priča se ne traži, već je netko servira. Treba je samo malo upakirati i eto savršenog posla. Zaokruženog. Malo sutra!

Moćna trojka – seks, skandal, sport (ne nužno tim redom) obuzela je medijsku scenu. To je pošast s kojom se susreću i daleko razvijenije demokracije od ove naše. Novinari su gotovo izgubili funkciju. U svijetu sporta, seksa i skandala to je tako očekivano. Ali društvo zabave, u kojem je najvažnije na proizvodu izvući dobru zaradu, nije potpuno uništilo »duh« i još ima novinara dinosaura koji nisu i neće zaboraviti što im je posao. I rade ga.

Dakle, ti dinosauri, vjerovali ili ne, egzistiraju i u Hrvatskoj. I spremni su sate i sate provesti iščitavajući zakone, izvještaje... Ma, dosadne dokumente. Makar za pet redaka teksta, ako već ne za otkriće kakve afere. Spremni su danima nekom sjediti na glavi dok ne dobiju odgovor na pitanje. Oni znaju da postoji cijeli niz baza podataka iz kojih se mogu crpiti informacije. Koriste se tim bazama podataka. One su, opet vjerovali ili ne, otvorenog tipa. Primjerice, omražena javna nabava izlistava se u nekoj takvoj bazi. I ne samo ona. Onaj tko hoće i želi pošteno raditi svoj posao, može ga raditi. I radi ga. Ne treba mu za to hrvatski Wikileaks. Što je opet, posve krivi naziv za projekt Vjetrenjače Marka Rakara. Reakcija većine medija na Rakarov dobar proizvod pokazuje koliko su zapravo mediji na niskim granama.

Wikileaks je objavio veliku količinu tajnih podataka, dok mi objavljujemo javne podatke. Mislim da smo napravili dobar alat za pretraživanje javnih podataka, koristan za društvo, jer ovdje se ipak radi o novcu poreznih obveznika«, objašnjavao je ovih dana Rakar najavljujući i nove projekte, opet vezane uz potrošnju novca iz državne kasice. Super. Opet će se puniti naslovnice i stranice aferama i afericama. Jer ih je netko servirao. Mediji su dobili gotov proizvod, a istini za volju mnogima nije palo na pamet postaviti kakvo dodatno pitanje pa i provjeriti poneku od tih informacija. Jer, ovdje pričamo o banalizaciji medijske scene.

Gabrijela Galić

Povratak