Novinari su pali na tjeme

03.12.2011.

Objavljivanje podataka o javnoj nabavi, točnije pretraživača koji omogućuje pregled svih nabava objavljenih u posljednje 2,5 godine, hrvatski mediji dočekali su sebi svojstvenom euforijom, pa ga odmah prekrstili u - hrvatski wikileaks. Zaredala su potom senzacionalna otkrića: ovaj je financirao onu stranku, a na javnom natječaju dobio je toliko i toliko novca; ovaj je radio samo s državom, a da sa državom ne radi - njegova firma ne bi postojala; onaj je sklopio ugovor na natječaju bez prethodne objave poziva na javnu nabavu, i sve tako, u tom stilu, senzacija do senzacije, otkriće do otkrića.
    Ipak, najveće otkriće, točnije najporazniji zaključak koji nudi pretraživač javnih nabava ne tiče se političkih stranaka, državnih institucija, tijela lokalne samouprave ili javnih poduzeća, nego se tiče medija. Objava »revolucionarnog pretraživača«, naime, ukazala je da mediji u Hrvatskoj već dugo nemaju ništa zajedničko s prvobitnom svrhom svog postojanja. Ukazala je da novinari naprosto ne rade posao koji bi trebali raditi ili im, pak, izdavači ne dopuštaju da svoj posao obavljaju kvalitetno i na korist šire društvene zajednice. Na ovom mjestu pokušat ćemo elaborirati i dokazati ovu tezu.
   
    Podaci iz javne nabave, naime, javno su dostupni i izlaze svakodnevno na stranicama javne nabave. Kao što je ukazao inicijator ideje pretraživača javne nabave Marko Rakar, predmetni podaci na stranicama Narodnih novina nisu lako pretraživi i nemoguće je čovjeku koji je u problematiku javne nabave pao s neba u sat, dva otkriti tko je, kad, s kim i za koliko novca poslovao. Nemoguće je, primjerice, na Narodnim novinama ukucati »Ministarstvo turizma«, pa kao rezultat dobiti sve natječaje što ih je raspisala ova institucija. Čovjek koji je u javnu nabavu pao s neba već nakon pet minuta će odustati od surfanja po stranicama koje donose podatke o provedenim javnim novinama, pa će se prebaciti na lagane teme, primjerice na fotografije obnaženih djevojaka što ih svakodnevno donose mediji koji inzistiraju da ih se smatra uglednima.
    Mediji i novinari koji u njima rade, međutim, ne bi u problematiku javne nabave trebali padati s neba. Javna nabava je korito kojim teče rijeka javnog novca, a kontrola nad trošenjem javnog novca morala bi biti jedna od njihovih primarnih uloga. Nije potrebno biti prepametan da bi se nadzirala javna nabava. Dovoljno je svakodnevno posjetiti stranicu Narodnih novina i vidjeti koje su nabave tamo objavljene, što je zanimljivo a što nije. U pitanju je doslovce posao od petnaest minuta dnevno. Medijska pomama za temama iz javne nabave, koja je nastupila nakon objave pretraživača, pokazala je da su novinari i mediji tih petnaest minuta dnevno minulih godina trošili na druge poslove, valjda na obradu fotografija obnaženih djevojaka na koje posjetitelji internet stranica tako rado klikaju. Usput rečeno, jeste li znali da se dobra novinarska tema u žargonu pojedinih redakcija naziva - sexy temom? Ukratko, svih ovih godina većina hrvatskih medija na javne nabave nije davala pet para.
   
    Puno ozbiljnijim poslom smatrale su se dojave - čitaj spinovi - iz ureda Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, iz policije, političkih stranaka i lobija koji zagovaraju poslovne interese određenih poslovnih grupacija. Petnaest minuta dnevno za javnu nabavu novinarstvo redovito nije nalazilo, a rijeka milijardi kuna neometano je tekla u svim pravcima, lijevo i desno, uzvodno i nizvodno.
    Tad se sa svojim projektom ukazao pojavio Rakar, pa pretraživanje javnih nabava učinio dostupnim svakom tko kod kuće ima kompjuter i internet vezu. Zatim je na scenu stupilo novinarstvo golotinje, pa stalo iz dana u dan otkrivati ono što se na internet stranicama Narodnih novina nalazi 2,5 godine. Javne nabave preko noći su postale jedna od glavnih tema hrvatskog medijskog prostora, kao da su jučer izmišljene. Pošteno je da je Rakar svoj sjajni projekt objavio na naslovnoj stranici novina koje se godinama bave političkim i inim spinovima, odnosno čija ambicija nije informiranje čitateljstva, nego upravljanje političkim i drugim procesima. Pošteno je, jer te novine su vjerodostojna slika novinarstva koje je u ozbiljne teme palo s neba, novinarstva u kojem glavnu riječ vode novinari koji objavljuju izmišljene razgovore i falsifikate. Međutim, ako je pretraživanje danas omogućeno svima, kojeg vraga u javnoj nabavi otkrivaju novinari? Rakar je otkrio sve što smo mi propustili i zbog toga bi se mediji danas trebali sramiti, a ne objavljivati bombastične naslove o javnim nabavama s egidom - ekskluzivno.

Piše: Tihomir Ladišić

Povratak