Zaustavite Šprajca

21.12.2011.

Zoran Šprajc je majstor tempiranih »provokacija«. Dok su Denis Latin i Aleksandar Stanković, dva nestašna dečka HTV-a, stekli glas novinara koji formatom i sadržajem svojih emisija konstantno propituju granice do kojih se može ići u krutom radio-televizijskom javnom servisu naučenom na pravovjernost i odanost centrima moći, Šprajc je limitiran okvirom dnevnika pa se mnogo toga treba posložiti da bi mogao ubosti.     

Nije presudno odgonetnuti koji su Šprajcovi pravi motivi da živcirajući svoje nadređene, Zorkovim prilogom o padu Vukovara i njegovim odjecima, u posljednjih mjesec dana napravi nekoliko medijskih »ekscesa«. Možda je riječ upravo o mješavini različitih »inputa«. Primjerice miksu poriva profesionalnog novinara da nesputano radi svoj posao kako treba, iniciranja bistrenja muteži u vlastitoj kući nakon pada HDZ-a i ustoličenja toj stranci bliskog »domoljubnog« Bruna Kovačevića za glavnog urednika, a možda i posrednom pozivu novoj vlasti da nešto učini na HTV-u pri čemu bi i on moguće dobio zapaženu ulogu.     

Ponešto od toga ili sve to može biti istinito, no za ovu je priču nebitno. Jedino što se računa je to da je Šprajcova medijska provokacija uspjela, odnosno da su njegovim kažnjavanjem do kraja razgolitile sve strukture koje upravljaju HRT-om: od uredničkih i glavnouredničkih do poslovodnih i nadzorničkih. Zaustavljanjem Šprajca, kao nekada Reutersa, naime prokazan je podanički mentalitet uredničkih struktura u informativnom programu, kao što je još jednom ustanovljena bespredmetnost i štetnost ovakvog Programskog vijeća, koje radi sve osim onoga što bi trebalo – zastupati javni interes.     

Kako god se birala ili zvala tijela koja bi u ime javnosti trebala kontrolirati rad HRT-a, a modela je bilo raznih, ispostavlja se da se prije ili poslije pretvaraju u samozvanog »čuvara državnog pečata«. Nekada je to tijelo bilo sastavljeno od političara, poslije se pokušalo s predstavnicima udruga da bi, prema posljednjoj »reformi« tamo našli mjesto istaknuti predstavnici javnog života. No, uvijek su ih birali stranke i političari, često nakon mukotrpnih natezanja oko kvota »naših« i »vaših«, i u konačnici s nekoliko iznimaka u svakom od tih tijela prevagnuli su ljudi kojima je jedino stalo da kontroliraju i priguše, ako ne i potpuno zaguše, slobodu javne riječi u najutjecajnijoj hrvatskoj javnoj medijskoj kući.     

Umjesto da se bavi analizom cjelokupnog programa HRT-a ili njegovih pojedinih segmenata, vodeći naravno računa o javnoj ulozi tog medija, te da bira odgovorne ljude prema kriterijima njihovog udovoljavanja najvišim novinarskim standardima, Programsko vijeće bavi se tračevima, a posebno prizemnim interesima pojedinaca ili čitavih lobija, prodajući to kao »brigu o domoljublju«. Petlja se zapravo u ono u što ne bi trebalo, dopuštajući tako da HRT tone sve više.     

Zoran Šprajc nije učinio ništa skaradno. Dapače, javno je branio dignitet i vjerodostojnost medija u kojem radi. Skaradni su bili pojedini članovi Programskog vijeća inicirajući hajku na novinare i medijske slobode te urednici, njihovi istomišljenici, koji su ga htjeli zaustaviti u ime »pravovjernih« koji jedini znaju što je »istina«. Očito, ponovno se igraju velike igre oko HRT-a i u HRT-u koje ne slute na dobro. Onima kojima je još uvijek stalo do novinarstva i slobode medija u toj kući stoga je, pokazao je Šprajc, kao jedini saveznik ostala javnost.

Piše: Neven Šantić

Povratak