Privatni su mediji problem, nije HRT

22.12.2011.

Dobro je da javnost, a mediji naročito, brane Zorana Šprajca. Još se jednom dokazuje da su urednici i vijećnici tek politikanti, a da novinari rade svoj posao. Ali novinarska obrana Šprajca nije lišena licemjerja. Jer, ništa ne košta. Ali zašto medije ne zanimaju privatni mediji? Zato što taj interes može imati cijenu. Vlasnici privatnih medija su kartel, osinjak u koji novinarima nije uputno zabadati, jer bi mogli izletjeti na cestu, bez trunke profesionalne solidarnosti.

Kada bi se samo djelić interesa za cenzuru na javnome servisu preusmjerio u interes za cenzuru u privatnim medijima, jamčimo da bi javnost doznala itekako svježijih informacija od stare kontroverze o padu Vukovara. Naprosto je zapanjujuće koliko je besmislenog gnjeva uloženo u svađu oko nečega što javnost već godinama zna: da postoje dokazi kako se Franjo Tuđman prema opkoljenome Vukovaru odnosio ravnodušno, kao prema unaprijed izgubljenoj žrtvi. Odavna se zna da nije bilo evakuacije civila; da je oružje, umjesto u Vukovar, odlazilo u Hercegovinu; da je Tuđman osobno zaustavio drugi prodor preko Marinaca. I premda se sve to zna, opet se, iznova, diže opaka halabuka kada je na djelić te nečasne priče 18. studenoga ove godine podsjetio novinar Hrvoje Zovko. I tako se priča o Vukovaru još jednom pretvorila u priču o hrvatskom novinarstvu.

Pa se stvara dojam da novinarstvo postoji samo na HRT-u. Svak može mlatiti po javnome servisu, čak i novinari koji ondje rade, jer znaju da se otkaza ne moraju bojati. Svak danas primjerice može, bez straha od sankcija, podsjetiti da je današnja direktorica Hrvatskoga radija Ivanka Lučev uređivala informativni program kada su cenzurirani posljednji očajnički izvještaji Siniše Glavaševića. Svak na to može podsjetiti, jer to podsjećanje ni za koga neće imati nikakvih posljedica.

Postoje, međutim, priče o hrvatskim medijima koje se u medijskome mainstreamu nitko ne usudi ispričati. Priče su to o privatnim medijima. U njima novinari šute, susprežu bijes i ljutito tračaju po birtijama, s mislima na klince koje valja doma prehranjivati. Privatni mediji utrkuju se tko će više olajati HTV, ali jedni o drugima gotovo nikada ne pišu, svakako ne ozbiljne istraživačke priče. Stvara se privid da u privatnim medijima cvjeta idila.

A ne cvjeta, nego vlada nešto što bismo mogli nazvati »egzistencijalnim terorom«. Suptilan je to psihološki mehanizam cenzure i autocenzure, koji ne sluti na dobro, jer neprimjetno ali uporno snizuje kriterije novinarskih sloboda. Funkcionira ovako: sve je OK dok se ne pojavi osjetljiva priča. »Osjetljiva«, dakako, ne po kriterijima javnosti, nego po kriterijima vlasnika novina. Tada se uključuje mehanizam cenzure, na skali od brutalnih zabrana objavljivanja, preko suptilnih, jedva primjetnih sugestija, pa do tihe, prešućene autocenzure, za koju se svi »kolegijalno« prave da je nisu primijetili, računajući da će i njima jednoga dana trebati ista vrsta »solidarnosti«. Ne bi to bio toliki problem – uvijek naime u medijima ima natezanja što objaviti, a što ne – da se o cenzuri može javno raspravljati.

Tada bi cenzura slabjela. Ali privatni vlasnici medija u prešutnome su dogovoru da ne uznemiruju jedni druge. Ni u jednome privatnom mediju nikada nećete pročitati ništa relevantno o drugome privatnom mediju. O HTV-u će svi naveliko moralizirati, i to je dobro, ali o konkurenciji – ni slova. A to je, dakako, paradoks: ne bi li bio interes da konkurencija nesmiljeno razvaljuje konkurenciju? Javnost zato mora biti svjesna da su privatni mediji u Hrvatskoj, koji sada pokrivaju veći medijski prostor od HRT-a, kule bjelokosne o kojima, zapravo, ne znamo ništa. A to je opasno.

Piše: Boris Pavelić

Povratak