Periklo, podlac, prostak

29.12.2011.

Možemo se ovih dana stvarno divno zabavljati promatrajući, na živom uzorku i u realnom vremenu, kako se osobine političara percipira bitno drugačije kad dođu na visoke položaje i kad dobiju moć nego kada su ti isti ljudi bili u opoziciji i kad je njihov utjecaj bio ravan nuli.  

To, doduše, nije ništa novo, vidjeli smo takve drastične preokrete u više navrata. Ali svaki put je upravo zapanjujuće otkriće koliko osvajanje vlasti i pad s vlasti u momentu može promijeniti opći dojam o poznatim licima i karakterima i kako odjednom može prebrisati sve što se o njima tvrdilo prije.     

Evo kako su se, na primjer, mišljenja o Milanoviću okrenula za 180 posto. Sada kad je postao premijer, mediji mu se jednostavno ne mogu dovoljno nadiviti. Prije bi mu jedva dali da kaže rečenicu ili dvije u kontekstu nekog političkog sporenja – na HTV je mogao doći samo ako bi se bacio s balkona – a sada njegovi citati iskaču iz svake paštete.     

Ranije bi mu svaki balavac s mikrofonom prišio kako se nespretno izražava, da trpa jednu umetnutu rečenicu u drugu i da ne umije jasno reći ni vlastitu misao. No, otkako je postao glavni u državi, klanjaju mu se čak i kao velikom oratoru. Koliko su mu se u opozicijskim danima podrugivali jer voli paradirati latinskim izrekama, toliko sada toplo pohvaljuju tu istu neobičnu navadu pripisujući je njegovom elegantnom klasičnom obrazovanju.     

Uz svaki spomen Milanovića, do jučer su se provlačile jetke opaske o njegovoj navodnoj iritantnoj bahatosti i tvrdoći, danas mu već komplimentiraju kao širokom i tolerantnom državniku koji uljudno i s humanističkim taktom pazi da ne povrijedi ničije osjećaje.     

Isti, stari Milanović postao je, dakle, netko posve drugi onog trenutka kad je dobio izbore. Njegove navodne mane, prometnule su se u navodne komparativne prednosti i vrline. Sinoć su ga poprijeko mjerkali kao prepotentnog mladca koji je neosnovano ambiciozan, ujutro su mu navukli Periklovu togu i ljube ga u ruku.     

To je doista zanimljiva semantička igra.     

Taj isti mehanizam sata s obrnutim kazaljkama upravo je proradio i za Hebranga i Darka Milinovića pred kojima su do jučer skidali šešir, a sada prvoga bez krzmanja nazivaju Podlacem, a drugoga najobičnijim ličkim Prostakom.     

Prije nego što će Ivo Josipović postati predsjednik, odasvud je frcalo da je on mlakonja bez karizme koji uopće nema osobine za šefa države. Isticalo se da je zapravo politički neiskusan i da u svakoj prilici izgovara samo općenite fraze. Čim je pobijedio, ti isti analitičari okrenuli su pilu naopako. Nataknuli su mu aureolu vrhunskog intelektualca, besprijekornog moralnog autoriteta i vođe za kakvim je Hrvatska naprosto vapila.     

Čim je Jadranka Kosor, od Sanaderove pratilje avansirala u premijerku, odjednom se podsmijeh izgubio s lica većine zainteresiranih promatrača. Beznačajna prateća violina koja svira samo lake partiture, vječna pomoćnica uvijek snishodljiva prema šefovima, kud Ivo tud i ja, smekšala je mainstream komentatore koji su se odjednom predomislili u pogledu njenih stvarnih mogućnosti i značaja. Sada kad je pala, opet će je nagaziti kao kišnu glistu.     

Ta sirova dijalektika vrijedna je svakog gnušanja, ali što ćemo, takvi smo i gotovo.

Sanja Modrić

Povratak