Najopasnija korupcija gdje ima najviše političke moći

26.01.2012.

Marin Mrčela sudac je Vrhovnog suda RH, a u prosincu prošle godine izabran je za predsjednika GRECO-a (skupine zemalja u borbi protiv korupcije). Bio je i član radnih skupina za poglavlje 23. i 24. u pristupnim pregovorima s EU. S njim razgovaramo o tome što će Hrvatskoj donijeti članstvo u tom tijelu, te o njegovom viđenju antikorupcijske borbe.

    U prosincu ste izabrani za predsjednika GRECO-a, najvažnijeg europskog antikorupcijskog tijela. Koje su vaše najvažnije nadležnosti?
    – GRECO nadgleda usklađenost država članica s antikorupcijskim standardima Vijeća Europe. Osnovan je 1999. i trenutno ima 49 država članica, a posebnost je i u tome da su Sjedinjene Američke države također članica GRECO-a. GRECO nije političko već stručno tijelo i tu leži njegova dodatna snaga i vjerodostojnost i on djeluje na načelima uzajamnog ocjenjivanja, jednakog pristupa prema svim članicama kroz tzv. ravnopravni pritisak (peer pressure). Cilj GRECO-a je poboljšati mogućnosti i sposobnosti država članica u borbi protiv korupcije. To radimo kroz tzv. ocjenjivačke postupke tijekom kojih ocjenjujemo stanje u državama članicama te im izdajemo preporuke, radi usklađivanja njihovog zakonodavstva, uključujući i primjenu istog, a prema antikorupcijskim standardima Vijeća Europe. U tom postupku nastojimo pronaći područja u kojima su moguća poboljšanja te izdajemo preporuke kojima potičemo nužne zakonodavne, institucionalne i praktične reforme. GRECO također ocjenjuje provođenje i primjenu tih preporuka te u određenim situacijama ima mehanizme i pokreće određene postupke ako države ne provode te preporuke. Na sve to su države članice pristale prihvaćajući Statut GRECO-a i postajući članice GRECO-a.     

    Kakve to postupke GRECO može pokrenuti ako države ne provode njegove preporuke?
    – Piše se najprije predstavniku države pismo, ako se ništa ne napravi proglasi se da država ne surađuje. Onda se piše ministru, pa predsjedniku Vlade. Na kraju se dakle sve može dignuti na nivo premijera, a može se dogoditi da država bude i izbačena iz GRECO-a. No, to se nikad nije desilo jer mi uvijek nastojimo da države provedu preporuke.
   
Zadnja mjera društva

U posljednje dvije godine pokrenuto je dosta antikorupcijskih procesa u Hrvatskoj, nekoliko njih vezano je uz bivšeg premijera Sanadera. Zašto ranije nije bio pokrenut taj lanac policija-državno odvjetništvo-sudovi? Zato što političari daju crveno i zeleno svjetlo za progone?
    – Teško mogu odgovoriti na prvi dio pitanja jer suci nisu karika u lancu koji spominjete. Na Vašu sugestiju u drugom dijelu pitanja mogu samo nagađati, a to bi bilo neprimjereno. Čini mi se da pitanje treba uputiti na drugu adresu ili možda istraživačkim novinarstvom te raščlambom naći odgovor na oba pitanja.

    Kako vi kao sudac Vrhovnog suda, ali sada i predsjednik GRECO-a (Skupine država protiv korupcije), procjenjujete sadašnju moć korupcije u Hrvatskoj? U kojoj društvenoj oblasti je ona najveća po visini novca koji se okreće, u kojoj oblasti je najčešća?
    – Tamo gdje se »vrti« najviše novca te najviše političke i druge moći, tamo je opasnost korupcije najveća. Primjerice, javne nabave ili veliki gospodarstveni projekti sigurno su zanimljivi i onima koji na nedopušten i protuzakonit način žele loviti u mutnom. Mislim da moć korupcije u Hrvatskoj slabi, ali je još uvijek dug put pred nama do stanja s kojim bi mogli biti zadovoljni.

    Novi ministar pravosuđa Orsat Miljenić rekao je nedavno na konferenciji za novinare da se protiv korupcije treba boriti prevencijom više nego represijom. To je načelno u redu, ali na koje sve načine kako prevenirati korupciju?
    – Borba protiv korupcija počinje odgojem i to odgojem kod kuće, u obitelji, od roditelja, rodbine, prijatelja, znanaca. To može zvučati malo čudno, ali naša djeca gledaju kako se ponašaju ljudi oko njih i na njihovim primjerima uče. Svi obrazovni stadiji, od vrtića do fakulteta, moraju biti uključeni u učenje o opasnostima i pojavnim oblicima korupcije. Istovremeno, država mora stvoriti zakonodavne, institucionalne i praktične uvjete u kojima će korupcija biti nepoželjna, a njena pojava otkrivena i primjereno kažnjena. Represija, uključujući i pravomoćne osuđujuće presude za korupcijska djela, dolazi kao zadnja mjera društva u borbi protiv korupcije. Represija je nužna, ali osuda za korupcijsko djelo zapravo znači da društvo u cjelini, od obitelji do državnih tijela, nije uspjela u sprječavanju korupcije.     

    Ima li u Hrvatskoj dovoljno sudaca? Pokrenuto je dosta antikorupcijskih postupaka, ali još je uvijek razmjerno malo presuda? Pokreću se posebni radni sudovi, nema natječaja za nove suce nego će se suci za radne sporove regrutirati od onih koji su i ranije sudili radne procese?    
    – Sudaca za korupcijske predmete ima dovoljno i treba ih ostaviti na miru da savjesno, neovisno i nepristrano naprave svoj posao. Postupci koji su u nedavno pokrenuti ne smiju biti okončani ishitreno jer to nije dobro za nikoga. No, ne smiju se niti odugovlačiti jer niti to nije dobro. Važno je da budu provedeni pravično i u razumnom roku te da mediji o njima izvješćuju objektivno i točno jer i to može pomoći u borbi protiv korupcije.
   
Ishitreno nije dobro

Mislim da se problem radnog sudovanja mogao riješiti sretnije, osnivanjem posebnog odjela u okviru postojećeg suda, a ne stvaranjem novog suda. Naime, s novim sudom mogućnosti ograničene su i produžene mogućnosti određivanje dovoljnog broja sudaca za određenim predmetima iz nadležnosti suda. Drugim riječima, u okviru jednog suda koji ima više odjela, godišnjim rasporedom je lakše i brže odrediti suce koji će raditi određenu vrstu predmeta, nego što je to ako imamo zaseban sud kada je potrebno provoditi natječaj ili premještaj sudaca. Uostalom, ne sudi sud nego suci.

    Sudili ste prvi proces zbog ratnih zločina koje je hrvatskom pravosuđu prepustio Haaški sud, to je bilo suđenje Norcu i Ademiju. Kako ocjenjujete podnesak 12 međunarodnih pravnih i vojnih stručnjaka Žalbenom vijeću Haaškog suda, a kojim predlažu da se potpuno odbace presude protiv hrvatskih generala za »nezakonito granatiranje« Knina?
    – Mislim da bilo bi bilo kakav komentar suca o radnjama i pravnim pitanjima koji se odnose na postupke u tijeku bio neprimjeren.
   
Zaštita ugleda treba postojati

Proslavili ste se sudskom presudom 1996. godine kada ste oslobodili krivnje Viktora Ivančića i Marinka Čulića koji su bili optuženi da su vrijeđali tadašnjeg predsjednika Republike Tuđmana. Oni su kritizirali njegovu ideju da se podigne zajedničko spomen obilježje žrtvama ustaških zločina i onima koje su ubili partizani. To je bila hrabra presuda u to vrijeme. Ima li po vašem mišljenju u Hrvatskoj još kakvih recidiva, i u kakvim oblicima, državne represije protiv slobode izražavanja, slobode medija i novinara?
    – Ako pod državnom represijom podrazumijevate mogućnost da državni odvjetnik pokrene kazneni postupak zbog zaštite časti i ugleda nekog državnog dužnosnika, onda takva mogućnosti zakonski ne postoji. S druge strane, pravo pojedinca da privatnim aktom traži zaštitu časti i ugleda treba postojati. Naime, Ustav RH jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, ali istovremeno i štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda svakog građanina. Niti jedno pravo nije apsolutno, a često je jedno pravo ograničeno drugim. Primjerice, sloboda riječi i sloboda tiska ne znači istovremeno i dozvolu za namjerno laganje. Isto kao što pravo nošenja oružja ne znači i slobodu ubijanja. Ako bi namjerno laganje ili vrijeđanje u medijima ili gdjegod bilo dopušteno, to bi značilo dozvolu za nekažnjeno ubijanje nečije časti ili ugleda.
Ocjenu o određenoj povredi prava, bilo o časti ili ugledu ili o slobodi izražavanja, u svakoj konkretnoj situaciji treba donijeti sud, pazeći pri tome da sudska odluka ne predstavlja cenzuru. Mislim da sudska praksa u tom dijelu pokazuje primjerenu zaštitu slobode izražavanja i prava na zaštitu časti i ugleda prema europskim i hrvatskim standardima. 

   U novom Kaznenom zakonu koji bi trebao stupiti na snagu 1. srpnja 2013. pooštrene su novčane kazne za klevetu i uvredu, a to najviše pogađa novinare. Osim toga, uvedeno je novo kazneno djelo sramoćenja. Bili ste član radne skupine za KZ. Koja je vaša argumentacija za te oštrije kazne?
    – Ako je neko ponašanje toliko teško da ga treba označiti kao kazneno djelo, onda za takvo ponašanje treba biti predviđena i kazna zatvora. Kakvo je to kazneno djelo za koji nije predviđena kazna zatvora? To je, u stvari, prekršaj. Novi Kazneni zakon samo za neka kaznena djela protiv časti i ugleda predviđa isključivo novčanu kaznu. Sa stručnog gledišta meni to izgleda nesmisleno. Ako se za neko ponašanje htjelo propisati samo novčanu kaznu, onda to u stvari treba biti u prekršajima. To se nije moglo napraviti jer novi Kazneni zakon nije istovremeno mogao odrediti prekršaje koji su određeni drugim zakonom. Zato ove, djelomično više, novčane kazne za neka kaznena djela protiv časti i ugleda ostavljaju dojam djelomično pogodbenog postupanja.

Oprez zbog žutog tiska

Kakav je vaš stav – trebaju li kleveta i uvreda ostati u Kaznenom zakonu ili biti regulirani kao prekršaj?
– Osobno bih još ostavio klevetu i uvredu u Kaznenom zakonu zbog toga što još postoje primjeri žutog tiska gdje se neprovjereno iznose neke okolnosti pa šteta koja je time napravljena još zaslužuje kaznenopravnu zaštitu. Ta kazna nikad neće biti zatvorska. Ali mislim da smo vrlo blizu onoga kad ćemo povredu časti i ugleda regulirati samo građanskim pravom.

Preporuke Hrvatskoj

Je li Hrvatska ispunila svoje osnovne zakonodavne europske obveze, kad je riječ o antikorupcijskim zakonima?
– U tri ocjenjivačka kruga do sada Republika Hrvatska je dobila 38 preporuka od kojih su četiri ostale djelomično provedene i one se odnose na manje tehničke izmjene Kaznenog zakona koji stupa na snagu iduće godine 1. siječnja. Treba naglasiti da je Republika Hrvatska u samom vrhu zemalja u odnosu na postotak provedenih preporuka, a mislim da se to odrazilo i u pregovorima za pristup Europskoj uniji.

Zdenko Duka

Povratak