Sto milijuna eura za ruiniranje novinarstva

15.02.2012.

Dobili smo novu priliku, ne smijemo je prokockati, izjavio je u lipnju 2010. Zlatko Herljević, dugogodišnji »Vjesnikov« novinarski veteran. Ali prokockali su je – opet. Nakon još jedne bure oko navodnoga gašenja »Vjesnika« – tko zna koje po redu – vlada je potkraj lipnja 2010. ipak odlučila – tko zna koji put po redu – nastaviti plaćati svoj poslušnički dnevnik. Lukava strategija: neka se javnost uzbuni pripovijestima o šteti od gubitka »nacionalno važnog Vjesnika«, pa ćemo pod tom izlikom novcem građana nastaviti plaćati svoj stranački bilten. I tako iz godine u godinu, dva desetljeća već traje to vladino potkradanje vlastitih građana s devastiranim novinarstvom kao kolateralnom štetom.
   
Čelični zagrljaj HDZ-a

Nitko ne zna koliko je Vjesnik od 1990. dugova nagomilao. Znaju se samo detalji tog mozaika propadanja: od srpnja 2010. do srpnja 2011. vlada je Vjesniku davala tri milijuna kuna mjesečno. To otprilike odgovara čestim tvrdnjama da je Vjesnik godišnje proračun, ili različite državne tvrtke, koštao 30-35 milijuna kuna. Uzme li se taj podatak kao orijentir, za dvadeset godina, koliko je Vjesnik ustrajno nastavljao tradiciju režimskoga glasila, država je Vjesniku dala između sedamsto i osamsto milijuna kuna, otprilike sto milijuna eura. Toliko je, dakle, plaćeno za sustavan, vrlo uspješan, napor da se unište i one natruhe profesionalizma što su ga generacije strpljivih »Vjesnikovih« novinara uspjele izboriti u četrdeset socijalističkih godina.
    Već je posljednja smjena »Vjesnikova« uredništva, uzrokovana najavama gašenja novina u ljeto 2010, odisala atmosferom farse: velikim je novinarskim zadatkom novo uredništvo bilo proglasilo »manje fotografija premijerke Jadranke Kosor na udarnim stranicama novina«. Istodobno, glavni urednik koji je »udarne stranice novina« punio fotografijama tadašnje premijerke, Darko Đuretek, primao je plaću od 25 tisuća kuna, tvrdili su mediji. Sljedeći glavni urednik Bruno Lopandić, iskusni vanjskopolitički veteran, u nastupnim je intervjuima tvrdio da »Vjesniku« »treba tranzicija u kojoj će se naći model koji će zadovoljiti dva principa: tržišno funkcioniranje i ozbiljnost, odnosno relevantnost«. Danas, godinu i pol kasnije, ni jedno ni drugo nije ostvareno: vlada i dalje plaća novine, dakle ne funkcioniraju tržišno, a »ozbiljnost, odnosno relevantnost« vide se iz naklade: navodno jedva nešto više od drvije tisuće primjeraka.

Sve je to počelo još 1990., kada je dotadašnji »dnevnik Saveza socijalističkog radnog naroda SR Hrvatske« ščepao čelični zagrljaj HDZ-a, nove ambiciozne stranke koja se nije morala opterećivati lošom savješću i dekadencijom Saveza komunista. HDZ je na mjestu glavnoga urednika tolerirao opreznog i diplomaciji sklonog Hidajeta Biščevića, čovjeka koji za konfrontaciju nije imao ni volje ni hrabrosti.
   
Zašto spašavati?

U Biščevićevu je mandatu »Vjesnik« počinio prve iskonske grijehove, poslije kojih nijedan više nije bio toliko težak, usprkos sporadičnome trudu rijetkih profesionalaca. Biščevićev je »Vjesnik«, primjerice, odglumio »objektivnost« kada je tadašnji savjetnik Franje Tuđmana Zvonko Lerotić gotovo optužio za nacionalnu izdaju šestoricu sarajevskih književnika koji su u istom tom »Vjesniku« javno upozorili da Tuđman pokazuje otvorenu naklonost podjeli Bosne i Hercegovine. Nakon dvogodišnje uredničke karijere u Vjesniku, Biščević je otplovio u mirne vode diplomacije, kojima kormilari i danas, prepuštajući Vjesnik pogubnim strujama samovolje s Pantovčaka.
    Narav vlasti trećega siječnja, koja je nastupila s velikim obećanjima o otvaranju i slobodi, može se otčitavati i na sudbini Vjesnika: novi glavni urednik Igor Mandić, zvučno ime snažna pera, smijenjen je nakon nepune godine mandata. Urednici koji su ga slijedili svi su odreda bili učenici stare poslušničke Vjesnikove škole, s razlikama tek u stupnju, od inteligentnoga i obrazovanog bonvivana Krešimira Fijačka do podložnoga činovnika Darka Đureteka.
    I sada je Vjesnik opet na početku kraja, ili kraju početka, ovisno o tome što će odlučiti vlada. No objektivno, uistinu nije jasno zašto bi Vjesnik trebao opstati, ako se načas ostavi po strani briga za sudbinu više od stotinu zaposlenih. Ali tko brine za sudbine zaposlenih u privatnim medijima, ili drugdje u privatnim tvrtkama? Ako država već kani nekoga spašavati, ne bi li kriterij opstanka trebao biti novinarski profesionalizam, a ne stranačko poslušništvo? Zašto nisu spašavani uistinu relevantni mediji, poput Feral Tribunea, ili onodobne Republike, koja je objavila i argumentirala vjerojatno najveći i najzlogukiji medijski skandal u povijesti ovdašnjega novinarstva? Nije li deplasirano očekivati profesionalnu solidarnost za novine koje profesionalizam poznaju tek kao osobnu savjest rijetkih novinara?
   
Anakronizam

»Vjesnik« treba, ako se može, prodati, što je također već nekoliko puta najavljivano. No to će biti teško, jer nije prodan kada je kupaca bilo; sada bi ih se vjerojatno teško našlo. Ako ga se ne može prodati, treba ga ugasiti, a zaposlene zbrinuti po najvišim mogućim standardima zaštite – to će prekinuti njihovu osobnu neizvjesnost, biti korisnije za hrvatsko novinarstvo, a istodobno i najjeftinije za džepove poreznih obveznika. Jer kakav je argument, u doba Facebooka, Twittera i Interneta – da vlada treba nekakvo svoje glasilo? Teško je zamisliti anakroniji ostatak totalitarnih vremena: novinari koji ne rade svoj posao, nego javnosti prenose želje i stavove vlade. Mitove, pritom, o nekakvome hrvatskom »Timesu« ili »La Republici« treba već jednom prepustiti njihovoj zasluženoj sudbini – zaboravu. »Koncepcija«, naime, o »vladinom dnevniku« s tim uzorima nema nikakve veze, a u hrvatskim uvjetima može perpetuirati samo vječno poslušništvo. Protekla dva »Vjesnikova« desetljeća najbolji su dokaz za takvu tvrdnju.

Boris Pavelić

Vlada odlučila – »Vjesnik« ide u stečaj
   
    Vjesnik, jedina dnevna novina koja se financira iz državnog proračuna, ipak je »gotova«! Vlada njegovo finaciranje ne namjerava nastaviti i list ide u stečaj. Službeno je to jučer obznanio potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, ali velikog iznenađenje nije bilo budući da je tu mogućnost još prekjučer najavio ministar financija Slavko Linić koji se, doduše, ogradio napomenom da je riječ o njegovom osobnom stavu.
    Iako Vlada o sudbini Vjesnik nije službeno raspravljala, proteklih se tjedana, kako smo doznali, detaljno analiziralo njegovo financijsko stanje.
    Za stečaj Vjesnik ispunjeni su svi zakonski uvjeti, izjavio je jučer potpredsjednik Čačić Novoj TV.
    – Nažalost, Narodne novine Press i Vjesnik s obzirom na razinu svoje zaduženosti i prihode koje ostvaruju temeljem prodaje tiskovina i marketinga, stekli su se svi uvjeti za stečaj. Postupit ćemo po zakonu, Uprava Vjesnika već je to trebala učiniti s obzirom na prezaduženost i nemogućnost poslovanja, kazao je Čačić. Podsjetio je da je proteklih nekoliko godina Vjesnik bio »politički financiran«. Deseci milijuna kuna, napomenuo je, uloženi su u list koji nitko nije kupovao. (V. R.)
      

Povratak