Izbjegni metak i ostani neovisan

18.02.2012.

Tek jedan od četvero novinara koji pogibaju radeći svoj posao, stradao je u ratnim i oružanim sukobima. Dakle, velika većina onih koji su ubijeni ubijena je u naizgled normalnim okolnostima, dok su radili novinarski posao u svojoj zemlji. A neumoljiva statistika govori da su u samo jednom od osam slučajeva ubojice novinara pravosudno progonjeni. To su podaci koje je predsjednik Međunarodne federacije novinara (IFJ-a) Jim Boumelha iznio na konferenciji na temu zaštite novinara u opasnim situacijama, održanoj u drugoj polovici siječnja u Dohi, u Kataru.
    To je prva veća međunarodna konferencija u tom dijelu svijeta o stradavanju i potrebi zaštite novinara u pogibeljnim situacijama, a glavni poticaj za nju bila je činjenica da je barem dvadeset novinara na zadatku smrtno stradalo u arapskom proljeću, u brojnim nemirima u tim zemljama. Općenito, u dva od tri slučaja u kojima su novinari smrtno stradali ubojice nisu identificirane i vjerojatno nikad neće niti biti. Boumelha zaključuje da to znači da je ubiti novinara praktično samo izvjestan rizik »pa je ubojstvo postalo možda najjeftiniji i efikasan način ušutkavanja novinara koji rade probleme«!
    Zastrašujuća je, primjerice, javna izjava predsjednika Gambije Yahija Jammeha koji je nedavno ovako najiskrenije odgovorio na međunarodnu kampanju čiji je cilj bio zaštititi i podržati gambijske novinare: »Ubit ću svakoga tko narušava ugled moje Vlade. Ubit ću ga i ništa se nakon toga neće dogoditi«.
   
Dvije žrtve u tjedan dana

U prošloj je godini, prema podacima IFJ-a, ubijeno 106 novinara i medijskih djelatnika. Više od tisuću poginulo ih je u posljednjih 10 godina, dvoje smrtno strada svakog tjedna. A samo su invazija Iraka i brojni višegodišnji sukobi odnijeli više od 350 novinarskih života.
    Zato je glavno pitanje konferencije u Dohi bilo – treba li raditi na novoj UN- konvenciji o posebnoj zaštiti novinara koje će potpisati sve zemlje ili treba skupiti sve snage, kapacitete i zajedničkim snagama vlada, organizacija za zaštitu ljudskih prava i organizacija koje štite novinarske i medijske slobode učiniti sve na puno boljoj primjeni svih sadašnjih zaštitnih mehanizama.
    Sudionici konferencije – predstavnici medija, organizacija za obranu ljudskih prava i slobodu izražavanja te regionalnih i nacionalnih novinarskih organizacija zaključili su da je potrebna osnažena, hitna akcija za primjenu postojećih mehanizama zaštite.
    Poruka je svim vladama da osnaže kaznene zakone kako bi napadači i ubojice novinara bili pronađeni i kažnjeni i osobito kako bi se spriječilo nasilje protiv novinara. Traži se od vlada da obiteljima poginulih novinara osiguraju odštetu, bilo izravno bilo preko medijskih institucija te da se osnuje fond solidarnosti za žrtve.
    Preporuka je da međunarodne institucije za razvoj, kao Svjetska banka ili Međunarodni monetarni fond, kad daju pomoć pojedinim zemljama, procjenjuju i podatke o napadima na novinare - pa će napadi biti otegotna okolnost za dobivanje pomoći.
    Od medijskih kuća se traži da brinu za svoje novinare i da za njih organiziraju sigurnosne treninge, bez obzira jesu li u zemlji oružani konflikti ili nisu. Isto tako, trebali bi im omogućiti savjete i kontakte sa organizacijama koje su specijalizirane za traume kao što su Dart Centre for Journalism and Trauma u New Yorku, ali na primjer sada i u Dohi jedno odjeljenje prije pet godina osnovanog Doha Centre for Media Freedom (Centra za medijske slobode).
   
Tajni posao

Za sigurnost novinara dok izvještavaju iznimno je važno poštivanje svih sigurnosnih protokola, medicinska skrb, životno osiguranje i izvjesna socijalna zaštita, kad ona ustreba.
    – Imamo međunarodne konvencije o pravima djeteta, žena, invalida, migranata ili mornara, na primjer. Ali, nema niti jedne konvencije o medijima i zaštiti novinara, tvrdio je Blasie Lempen, generalni sekretar ženevskog Press Emblem Campaign.
    Lempen je govorio o dva načina izvještavanja u dva američka rata u Zaljevu. Za vrijeme rata 1991. godine novinara uopće nije niti bilo u zonama sukoba i jedine raspoložive informacije o ratu davao je Pentagon. To su bile orkestrirane informacije koje nisu bile provjerene na nepristran način. Istodobno, grupa novinara iz bagdadskog hotela prenosila je propagandu Saddama Huseina.
    Za vrijeme invazije Iraka 2003. mnogi američki novinari su išli zajedno s vojnim jedinicama. Danas se tako izvještava i iz Afganistana. Novinari tako gube neovisnost.
    Postoji i treća mogućnost, često prakticirana a to je – tajni posao. Novinar uđe u zemlju bez da je deklarirao identitet, bez službene dozvole, koristeći lokalne informatore. To često loše završi – na primjer, brojnim zatočenjem taoca u Iraku, uhićenjima kao nekoliko puta u Libiji, istjerivanjem kao u Siriji ili odmazdom prema informatorima.
    Lempen je tumačio kako treninzi mogu pomoći novinarima u opasnim situacijama, mnoge sigurnosne mjere su korisne kao putovanje u grupi ili nošenje neprobojnih prsluka.
    U opasnim područjima i opasnim situacijama novinari odlučuju o tome hoće li istaknuti da su novinari – amblemom, na primjer – da bi tako vidljivo pokazali da nisu borci, vojnici nego novinari.
    Ženevski Press Emblem Campaign zalaže se da novinari – u zahtjevnim situacijama - nose jedinstveni, međunarodno prepoznatljivi novinarski znak – i to predlažu da on bude narančasti disk u čijoj je sredini crnim slovima ispisana riječ Press.
    Ima dosta otpora tom prijedlogu da svi novinari nose prepoznatljivi znak jer mnogi, čini mi se s vrlo dobrim razlogom, smatraju da bi izrazito prepoznatljivi novinari u sukobima mogli biti namjerno ciljani. Jer, nemojmo se zavaravati – novinari su često privlačnija meta od neprijateljskih vojnika.
    Glavni organizator ove konferencije u Dohi – katarski Nacionalni komitet za ljudska prava ustanovio je godišnju nagradu za ljudska prava u visini od 10.000 dolara koja nosi ime Ali Hassana Al Jabira, šefa fotografije Al Jazeere koji je proljetos ubijen u Libiji, dok je radio fotoreporterski posao.

ŠEIK AHMED AL THANI DIREKTOR AL JAZEERE

    Sudionici konferencije o zaštiti novinara u opasnim situacijama obišli su televizijske studije Al Jazzeire u Dohi, i arapsku i redakciju koja emitira na engleskom jeziku. Najpoznatija arapska news-televizija Al Jazeera počela je emitirati 1996., a od 2006. i na engleskom. Te su dvije redakcije u principu razdvojene, u tom smislu da i novinari koji su bilingvalni rade ili za jednu ili za drugu redakciju.
    U televizijskom sjedištu neodređeno su nam rekli da arapska redakcija zapošljava nekoliko tisuća ljudi a engleska oko tisuću diljem svijeta. Program na engleskom velikim dijelom emitira se iz Dohe, ali i iz Londona i New Yorka. Koliki je ukupni budžet – o tome nismo mogli dobiti niti približne podatke. Inače poznato je da je u rujnu 2011. čovjek iz kraljevske, emirske porodice Al Thani (koje više od 150 godina, još od otomanskih vremena, vlada Katarom) šeik Ahmed Bin Jassim Al Thani preuzeo mjesto glavnog direktora Al Jazeere. Vadah Kanfar, porijeklom Palestinac, koji je šefovao televizijom osam godina dao je tada ostavku i nikada pa niti u zadnje vrijeme u intervjuima ne želi reći da njegov odlazak ima bilo kakve veze s politikom. Ipak, najvjerojatnije i te kako ima. Kanfaru su bili prigovarali da je previše blizak Amerikancima.
    Naravno, osim arapske i engleske Al Jazeere od prošle jeseni iz Sarajeva emitira i Al Jazeera Balkan.

Povratak