Korporacijski masakr medija

03.03.2012.

Ovaj je tekst posveta i zahvala svim onim časnim ljudima hrvatskog novinarstva koji su do zadnjeg trena pisali velike i
sjajne tekstove i izvještavali s televizijskih ekrana o hrvatskoj i svjetskoj kulturi

Jeste li ikad očekivali da će reklama za Lidlove jeftine banane postati važnija od svakoga koncerta klasične glazbe,
kapitalne izložbe ili kazališne predstave? Bez sumnje, pobijedile su nas domaće i strane korporacije svojim reklamama za
jabuke, traktore, WC-papir i uloške, nema što! Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u
kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst. Što je ostalo od nekadašnje bogate medijske scene? Bez
sumnje, ostaci ostataka.

Ali koga više briga za to? Razaranje kulture kreće se u dvama smjerovima. Ne samo što muzeji, kazališta, opere, plesni
ansambli, izdavači, nezavisna scena, koncertne kuće primaju sve skromnija sredstva, već i oni rijetki sponzori koji su bili
voljni ulagati u kulturne programe nisu oslobođeni PDV-a.

Shodno tomu, događao se paralelan proces u kojem već godinama i na televiziji i na radiju i u tiskanim medijima kulturne
rubrike umiru, a novinari kulture nestaju, da se poslužimo jezivim njemačkim terminom iz Drugog svjetskog rata, »u noći i
magli«.

Čovjek se s tugom prisjeti kako su tisuće ljudi nekoć znale čekati na izložbe zadarskog ili kineskog blaga, njemačkog
ekspresionizma ili Medovića ispred Klovićevih dvora, stajati u redovima na fenomenalnim izložbama Muzeja za umjetnost i
obrt od bidermajera do art decoa, čekati da vide spektakularne umjetničke instalacije u Umjetničkom paviljonu u kojem
Radovan Vuković predstavlja svjetski vrijedne projekte, čekati željno koncerte Ive Pogorelića i najvećih europskih
filharmonija ili iščekivati kakav ludi rock-koncert u Tvornici.

Gotovo sve dnevne novine i nacionalna televizija pale su kao žrtve korporacijskih siledžija što istiskuju sve ostale
sadržaje. Riječju, svaka Lidlova, Intersparova, Pevecova, Konzumova ili bankarska reklama gurat će se danas ne samo u
nebrojenim TV-reklamama čak i nacionalne TV-kuće, već se i na internetskim portalima dnevnih novina i prostorno smještaju
tik uz minijaturne tekstove iz kulture.

Nedavni porođaj poznate pjevačice, plač glumice koja leži na otiraču ispred vratiju bivšeg muža, stari dečki koji traže
cure na selu dobit će više medijskog prostora od svakog našeg pisca, znanstvenika, glazbenika ili slikara što je potpun
poraz hrvatske medijske kulture. Ovaj je tekst posveta i zahvala svim onim časnim ljudima hrvatskog novinarstva koji su
danju i noću pratili i pisali o živoj hrvatskoj kulturnoj sceni, izvještavali s televizijskih ekrana o hrvatskoj i
svjetskoj kulturi, od Helge Vlahović Brnobić do Nede Ritz i onih rijetkih koji su preostali iz »Pola ure kulture«. Tekst je
i posveta svim kolegama nestale stare kulturne rubrike Večernjeg lista i ugašenog Obzora – Želimiru Ciglaru, Zrinki Radić,
Maji Stanetti, Željki Vuković, Dorotei Jendrić – koji su egzekucijom šefova bačeni na ulicu, a onih nekoliko preostalih
spasilo se odlaskom u mirovinu.

Hoće li uopće ostati koji Mohikanac za kulturu na televiziji i u novinama, tek će se vidjeti. Ali kako je davno sve točno
predvidio »genij ciganskog lica« Antun Gustav Matoš: »Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda i
ljubiti Hrvatsku u času kad je otmu...« Ili zaključno o svemu: »Seljaštvo propada, industrija nikakva, tuđinac nam siječe
kesu. U takvim socijalnim prilikama značajnik je iznimka, pripuz pravilo, a viša kultura i više čovještvo tek ures
usamljenih pojedinaca, jer kultura i nauka kao plodovi slobode mogu cvjetati samo u slobodnim narodima, dok kod nas samo
životare i vegetiraju...«

Zbogom, prijatelji.

Piše: Marina Tenžera

Povratak