Gasi li se Vjesnik pod tiranijom tabloidizacije medija?

09.03.2012.

Marina Tenžera objavila je izvrstan tekst pod naslovom »Korporacijski masakr medija« u Vjesniku od 3. ožujka 2012. U svim drugim dnevnim novinama ima više prostora za oglašavanje, reklame, teroriziranje privatnošću trivijalnim »facama« nego onog za znanost, kulturu i školstvo. Je li Vjesnik propao jer je imao uređivačku politiku koja se godinama opirala sveopćem trendu tabloidizacije (tiskanih) medija? Moj je odgovor potvrdan. »Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst. Što je ostalo od nekadašnje bogate medijske scene? Bez sumnje, ostaci ostataka«, piše Marina Tenžera. Novine se sve manje čitaju, a sve više prelistavaju. Kad je Vjesnik u pitanju, to nije slučaj. U našim najčitanijim novinama dnevno ima između 15 do 30 reklama. Prednjači dnevna novina 24 sata. Slično je i u inozemstvu. Na primjer, britanski list The Sun u svakom broju ima između 25 i 30 reklama. The Sun je najžući od svih britanskih dnevnih listova, a hrvatski ga list 24 sata slijedi po primjeru tabloidizacije novina. U tim listovima prednjače teme šoubiznisa, stila života, skandala i slično. Uredništvo lista The Sun obraća se mladim čitateljima: »Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu i slično, nazovi nas. Čeka te velik novac.« Djeca sve češće postaju kolateralne žrtve medijskih napisa. Bez sankcija za urednike i novinare. Senzacionalizam, spletkarenje, seks, nasilje – kažu vlasnici medija – prodaju novine. Naravno, kad su takvim teroriziranjem unisonih sadržaja navukli čitatelje i gledatelje. Svjetske uspješnice, drame, reklame, animirani filmovi, serije, reality show programi, listovi za tinejdžere, tematski su opsjednuti životom »slavnih«, seksualnošću, voajerstvom, dokoličarenjem i nasiljem. Časopisi za mlade šalju poruku mladima da sve ima cijenu, ništa vrijednost. U njemačkom časopisu Bravo za tinejdžere postoji rubrika »Kojemu tipu mobitela pripadaš«. Zlatno pravilo marketinških stručnjaka glasi: »Svoju robnu marku utisni djetetu u glavu do desete godine starosti.«

»Gotovo sve dnevne novine i nacionalna televizija pale su kao žrtve korporacijskih siledžija što istiskuju sve ostale sadržaje. Riječju, svaka Lidlova, Intersparova, Pevecova, Konzumova ili bankarska reklama gurat će se danas ne samo u nebrojenim TV-reklamama čak i nacionalne TV-kuće, već se i na internetskim portalima dnevnih novina i prostorno smještaju tik uz minijaturne tekstove iz kulture«, kaže Marina Tenžera. Koliko smo puta čitali i gledali sapunice o izvjesnom Anti i Simoni, Pokosici i njezinim bivšim i sadašnjim »dragima«, Marijani i Nemešu, iščekivali porođaj poznate pjevačice, a prije njezin »kućni uradak«, eskort-damama, sirovim strastima »poznatih«... Sve novine i internetski portali početkom ožujka bili su puni testova s gotovo istim naslovom: »Seksi Nataša Munitić nadzirat će Hrvatske autoceste« uz neizostavnu fotografiju nje u bikiniju. Nije važno što gđa Munitić godinama radi u Ministarstvu prometa i koje kompetencije ima. Važno je da nas mediji »informiraju« kako bivša misica održava liniju, koju marku torbice nosi, koji parfem preferira. »Kako je Nataša iz rubrike lifestyle prešla u događaje i politiku? Ima li razlike između te dvije rubrike? Sudeći po smjeru u kojem se kreću hrvatski mediji, ta je granica jako, jako oslabila. Glad za senzacijom jača je od kvalitete, a u takvom loncu skuhan medijski proizvod svakim je danom sve papreniji, da tjera suze na oči«, piše Iva Pejković 2. ožujka u svojoj kolumni na E- portalu. Čak ni ženska udruga B.a.b.e. više ne reagira na takve seksističke članke i komentare. Ovo su tek neki primjeri eutanazije medijske kulture. Koliko je poznatih kolumnista ostalo bez posla u posljednja dva desetljeća? HND o tome ne mari! O tome na kraju teksta. Uostalom, napokon priznajmo, zar nismo imali više kvalitetnih kolumnističkih priloga tijekom socijalizma? Televizija, mobitel i internet postali su kradljivci vremena, s posebno razornim posljedicama za mladu generaciju. U kulturi eksponiranosti, mediji osobito (ciljano) mladima šalju poruku: »Ako nisi prisutan u medijima, ne postojiš.« $lt$en$gt$Reality show$lt$/en$gt$ programi arena su moralnih gladijatora kojima se siluje privatnost, ističe Živko Kustić. $lt$en$gt$Reality show$lt$/en$gt$ programi vode psihološkom kanibalizmu i ponoru moralne izopačenosti. Umjesto da postanu poznati jer su nešto učinili, sudionici postaju poznati samo zato što su pristali na prostituiranje svoje osobnosti. Ti su programi žderači ljudskih sudbina. Popularnost na internetu najlakše se stječe provokacijama. Facebook i blogovi postaju arene za napade, nasilje, difamiranja »protivnika«. Na internetskim se stranicama objavljuju uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa i to se naziva »slobodom medija«. O brojnim drugim primjerima detaljno pišem sa suradnicima u nedavno objavljenoj knjizi »Tamna strana ekrana«.

Vratimo se Vjesniku. Dijelim mišljenje s Vladom Lušićem da smo i mi, čitatelji, suodgovorni za gašenje Vjesnika. »Pasivno smo promatrali kako nam žuta groznica sustavno truje naciju.« Šutnja je bolest i našeg društva, (i) kad promatramo nestajanje kvalitete i (ciljani) odlazak briljantnih novinara analitičara naše zbilje. O HND-ovu vodstvu nema smisla govoriti ni očekivati empatičnost i etičnost za brojne njihove kolege koji su ostali bez posla, koji nisu reagirali kad je njihov predsjednik Suda časti Drago Hedl, koji je na senzacionalizmu i žutilu »ubio« djecu iz »sivog doma« u Osijeku (o čemu sam prije pisao). Takvi dobivaju nagradu od predsjednika države. Malo je reći da je to skandalozno. Ili obratno, bi li bilo normalno da je nekomu od brojnih »otpisanih« novinara dao isto priznanje jer je nenormalno postalo normaln


Zlatko Miliša
profesor Sveučilišta u Zadru

Povratak