Što je neetično u pogledu fotografije obješena optuženika za ratni zločin

12.04.2012.

Hrvatsko novinarsko društvo smatra „krajnje neetičnim“ objaviti fotografiju obješena čovjeka.

Ja pak smatram krajnje neetičnim zločin, a veoma neetičnim zataškavanje krivnje za zločin, dok smatram etičnim objavljivanje dokumenta koji upozorava na moguće zataškavanje zločina, u konkretnom slučaju na mogućnost da se taj konkretni obješen čovjek nije ubio, nego je ubijen, možda da bi se zataškala krivica za još gori zločin.
Osobno se, jer sam član Hrvatskoga novinarskog društva, ograđujem od apodiktičnosti tvrdnje koju je potpisala i objavila potpredsjednica HND i predsjednica Zbora sudskih izvjestitelja.
U novinarstvu se veli da snimak kaže više od 1000 riječi. Podsjećam na potresnu fotografiju žene iz Srebrenice, koja se objesila jer nije uspjela izdržati traumu etničkog silovanja. Ta je fotografija bila optužba. Njezino objavljivanje bilo je etično, unatoč pijetetu dužnome pokojnicima.

Nitko, smatram, nema pravo koristiti ni pravo na privatnost živih ni pravo na pijetet pokojnih radi zataškavanja zločina ili istrage o eventualnom zločinu, kao ni za pružanje moralne pomoći onome tko eventualno zataškava.
Latinska maksima „ubi maior, minor cessat“ upozorava da u prisustvu jačeg prava prestaje ono koje je slabije.
Naravno da novinar mora, kako sam i sâm napisao u „Istraživačkom novinarstvu“, respektirati dostojanstvo, privatnost, prava i dobrobit osoba s kojima se susreće ili o njima piše, dakle ne smije narušiti ni pravo na privatnost živih, ni na pijetet mrtvih – osim kada to iziskuje ugroženost javnih interesa koja može prouzročiti nepopravljive štete po zdravlje, život i slične vrijednosti. Ubojstvo je takva šteta. U konkretnom slučaju je dvojbeno je li se pokojnik ubio ili je ubijen, i to kao optuženik i eventualni svjedok u procesu o ratnom zločinu, odnosno zločinu protiv čovječnosti.
Pokojnik je, podsjećam, jedan od optuženih za ratni zločin u Gruborima. Postoji sumnja da je ubijen kako ne bi odao krivce i zapovjednu liniju.

Ne zaboravljamo da je tako ubijen Milan Levar, svjedok u povezanu slučaju, i da istraga o njegovu ubojstvu nikada nije dovršena.
Dakle, po mome, nije posrijedi senzacionalističko i neetično iskorištavanje žrtve, nego obrana prava žrtve na pravednu istragu o njezinoj smrti, a u kontekstu istrage još težih zločina.

Objavljena fotografija jedini je zasad novinarima dostupan dokaz da nije istinita tvrdnja kako je tijelo pronađeno pošto su nastupile takve truležne promjene da ga se moglo identificirati samo analizom DNK. Dapače, fotografija je jedini dokaz da je tijelo nađeno u stanju kada se forenzičkom analizom moglo ustanoviti je li pokojnik počinio samoubojstvo, ili je žrtva ubojstva koje je inscenirano kao samoubojstvo. Bez te fotografije stoji riječ protiv riječi, tvrdnja protiv tvrdnje. Nadalje, fotografija je snažna indicija da je bilo prikrivanja i zataškavanja zločina. Dodatna je indicija tvrdnja, ovdje objavljena i zasad neopovrgnuta, da je u dobrim odnosima s policijom osoba koja je sustavno zavaravala obitelj pokojnika, tvrdeći da je živ i na sigurnome, te odgađajući tako prijavu nestanka onoliko koliko je dovoljno da truljenje ukloni eventualne dokaze da je pokojnik ubijen. I podatak, također neopovrgnut, da državno odvjetništvo nije o toj okolnosti ispitalo osobu koja je zavaravala.
Koliko je onda logična tvrdnja HND da se objavljivanjem fotografije dodatno traumatiziraju čitatelji i obitelj pokojnika? Nisu li obmana i zataškavanje gora trauma po njih?

U tom kontekstu smatram da je osuda koju je obznanilo HND neetična. Ne krajnje, nego sasvim u skladu s potrebama i očekivanjima.

Inoslav Bešker 

Povratak