Andrea Zlatar Violić: Slijedi hitna intervencija na HTV-u. Tamo su stručnost i etičnost ugušeni pod teretom nezakonitosti i borbe za moći i pozicije

14.04.2012.

Imenovanje Andree Zlatar Violić za ministricu kulture dočekano je s gotovo jednodušnim odobravanjem kulturne javnosti. Ali, već u prvih sto dana njena mandata dogodilo se nekoliko većih ili manjih ekscesa - od izbora ravnateljice Klovićevih dvora i svađe oko splitske Rive do optužbi da HNS radi na preuzimanju kontrole nad Televizijom

Prošla su četiri mjeseca otkad je zagrebačka profesorica komparativna književnosti Andrea Zlatar Violić (1961.) u fotelji ministrice kulture u Vladi Republike Hrvatske. Kad je koncem prošle godine formirana nova hrvatska vlada, izbor malo kojeg ministra ili ministrice dočekan je s tako jednodušnim odobravanjem zainteresirane struke kao izbor ove esejistice, znanstvenice, kazališne kritičarke, te stručnjakinje za srednjovjekovnu književnost i teoriju autobiografije. Hrvatska javnost nije Andreu Zlatar Violić poznavala samo kao obrazovanu znanstvenicu i esejisticu. Poznavala ju je i kao urednicu Vijenca iz devedesetih, utemeljiteljicu i prvu urednicu kulturnog dvotjednika Zarez, ali i kao građansku aktivisticu, aktivnu među ostalim i u “buntovnom” sveučilišnom sindikatu Akademska solidarnost. Uz Mirelu Holy , Zlatar Violić - ukratko - spada u ministre koji su u kabinet ušli s aktivističke scene.

Blokada sustava

Ono što Andreu Zlatar - međutim - čini drukčijom od većine intelektualaca aktivista, njeno je iskustvo u izvršnoj kulturnoj politici. Od 2001. do 2005. Zlatar je, naime, bila članica poglavarstva za kulturu grada Zagreba, što znači da je po raspoloživom budžetu i složenosti vodila faktički drugo paralelno ministarstvo kulture u zemlji.

Zlatar Violić dočekana je s velikim zadovoljstvom kulturnjaka, a tijekom prvih mjeseci najavila je niz reformi koje bi trebale izmijeniti sustav kulture u Hrvatskoj, ujednačiti status institucionalne i neinstitucionalne kulture, slobodnih i zaposlenih stvaralaca, te uvesti višegodišnje cikluse financiranja koji bi projektima jamčili stabilnost. Istovremeno, prvi mjeseci mandata nove ministrice nisu prošli idilično. Oko ministarstva kulture dogodilo se u prvih stotinjak dana nekoliko manjih ili većih ekscesa, od (po nekima spornog) izbora ravnateljice Klovićevih dvora, preko svađa s arhitektima oko projekta 3LHD za splitsku Rivu, pa do tvrdnji da neki njeni pomoćnici financijski favoriziraju vlastite projekte. Ipak, najteže iskušenje novog ministarstva su promjene zakona o HRT-u, koje su doživjele sumnjičav prijem ne samo kod struke, nego i unutar same vlade. Ovog tjedna Dragutin Lesar optužio je Zlataričinu stranku HNS da pokušava iza leđa SDP-a novim zakonom - zavladati televizijom.
O svemu tome razgovaramo s novom glavnom “stanovnicom” Runjaninove.

Jedan od prvih poteza vašeg ministarstva bile su dopune Zakona o HRT-u. Zašto se Ministarstvo odlučilo na dopune koje se tiču samo imenovanja ravnatelja, uprave i urednika, a ne na zakon koji bi cjelovito preuredio javni servis?

- Trenutno stanje na HRT-u toliko je loše da su dovedena u pitanje sva obilježja i obaveze javnog medija. Odnosi su na svim razinama toliko poremećeni da je nemoguće proizvoditi sadržaje koji su zakonska obaveza i koje je HRT kao javni servis dužan dati. Blokada sustava, znamo, dolazi od nemogućnosti dogovora triju instanci koje ste spomenuli, prenosi se na niže razine. Stručnost i etičnost ugušeni su pod teretom svađa, podmetanja, nezakonitog djelovanja, borbom za moći i pozicije... Premda je riječ o višegodišnjem urušavanju profesionalnosti i uništavanju materijalnih i kadrovskih resursa, sve je to dovelo do nužnosti da se hitno djeluje. Tri mjeseca koliko obnašam dužnost ministrice kulture je period u kojem je moguće intervenirati samo u promjenu odnosa triju najvažnijih instanci - Uprave, Nadzornog odbora i Programskog vijeća. Cjelovitija izmjena Zakona o HRT-u ili donošenje novog zakona, traži daleko više vremena jer mora proizaći iz definirane medijske politike koja daje odgovore na pretpostavljeni razvoj tehnologija i promjena koje one nose, a u nas se često ignoriraju. A svrha ovih promjena je jasno razdvajanje ovlasti, zadataka i odgovornosti pojedinih razina.

Dragutin Lesar, međutim, optužuje vašu stranku da želi ovim promjenama zavladati HTV-om iza leđa SDP-a?
- To je potpuno bez osnova. Zadnju varijantu zakona koju je izradilo naše ministarstvo poslali smo na sve adrese - premijeru, potpredsjednicima Vlade, ministarstvu pravosuđa - i sada slijede konzultacije. Konzultacije nisu završene i naravno da prijedlog nije konačan.
‘Konsenzus postoji’

Ali, postoji li uopće politički konsenzus u Vladi da se ovakvim “mini-zakonom” mijenja samo upravljački mehanizam?

- Tu dileme nema, konsenzus postoji. Ono što smo međutim shvatili jest da se ne može ići preko noći. Sigurno će biti provedena javna rasprava jer je to i želja javnosti.

Javna radiotelevizija očito je krupan problem i postala je kočnicom svim kreativnim industrijama. Što zapravo ministarstvo kulture želi postići na tom polju?

- Kreativne industrije danas su tako širok pojam da u nekim tumačenjima obuhvaćaju i izvedbene umjetnosti. Po mom mišljenju u Hrvatskoj treba područje kreativnih industrija zasad rezervirati za audiovizualnu, izdavačku i glazbenu industriju i jasno identificirati koje poticaje Ministarstvo kulture i druga nadležna ministarstva mogu dati da bi se ti sektori razvijali. Javna radiotelevizija ključna je u tom smislu, posebno kao pokretač i partner audiovizualnog sektora. Ministarstvo želi potaknuti promjene koje nas iz običaja isključivanja različitih aktera preusmjeravaju u izgradnju odnosa uključivanja. U Hrvatskoj je isključivanje drugih radi stjecanja koristi za uski krug ljudi dominantan model u cijelom društvu. Model brzog stjecanja koristi po principu uništavanja drugih dugoročno šteti i onima koji taj model primjenjuju. Zato stvaranjem uvjeta jednakih mogućnosti za sve, stvaramo uvjete i za mogućnost našeg djelovanja u duljem periodu. Tada društvo funkcionira.

Vanjske produkcije danas su postale sinonim za korupciju. Istodobno, europska medijska praksa ide za tim da ih bude što više, da se suzbije monopol. Kod nas postoje dvije oprečne težnje: jedna da se vanjska produkcija suzbije kao lopovluk, i druga - recimo, filmskih producenata - koji se žale da im je HTV zatvoren. Smije li i hoće li tu ministarstvo biti arbitar?

- Zadaci vrednovanja programa, kvalitete vlastite produkcije, te odnosa vanjske i vlastite produkcije s jedne će strane biti uređeni ugovorom Vlade i HRT-a, a s druge će se posebnom evaluacijom baviti Programsko vijeće. Vanjske produkcije, same po sebi nisu sporne, ali se na temelju procjene kapaciteta HTV-a treba jasno vidjeti koje programe HTV može najbolje proizvoditi sam, a koji su programi i financijski i kvalitativno primjereni za vanjsku produkciju. Posebno treba voditi brigu o vlastitoj proizvodnji obrazovnog, dramskog i dokumentarnog programa, a ne stvarati atmosferu kako se kod nas ionako ništa ne proizvodi.
Različiti ugovori

Jedan od najavljenih dokumenata Ministarstva kulture je i zakon o kazalištu. Današnja hrvatska kazališta su čudni piramidalni sustav: na dnu nezavisne trupe, pa “obična” gradska kazališta, iznad njih HNK-i, a na vrhu HNK Zagreb, kojeg financira država. To kao da je smislio Superhik: kao da je sustav napravljen da umjetno centralizira i pomaže ionako imućnije. Smijemo li se nadati da će se to promijeniti?

- Osnovni problem nelogičnosti u financiranju kazališta su različiti odnosi lokalnih, županijskih i državnih instanci prema pojedinim kazalištima. Treba jasno utvrditi odnose između osnivača kazališta i njihovih financijskih obveza koje iz toga proizlaze. Svi smo svjesni da županijska razina još uvijek ne funkcionira dovoljno u upravljanju i financiranju kulturnih projekata, pa se onda sklapaju različiti tipovi ugovora između gradova i države. U svakom slučaju treba jasno kazati što su sredstva za tzv. za hladni pogon, a što su programska sredstva. I naglasiti da u radu kazališta plaće glumaca i drugog kreativnog osoblja treba tretirati kao programski dio.

Povratak