A što je još ostalo - osim prava govora?

08.05.2012.

Mladen Stubljar, Aleksandar Stanković, Gordana Mrđen, Zvonko Varošanec, Velimir Đuretić, Mirna Zidarić, Domagoj Novokmet, Hrvoje Zovko, Zoran Šprajc... I najveći antifan Hrvatske televizije vjerojatno ne bi imao puno što tu dodati ili oduzeti da ga zadesi »nevolja« slaganja ekipe za koju vjeruje kako će raditi kvalitetan program javnog servisa. A kada takva ekipa dođe na tiskovnu konferenciju da bi zaštitili ne samo Elizabetu Gojan, Maju Sever i Lelu Knežević kojima je Uprava očito nakanila udijeliti otkaze, već da bi i branila pravo novinara da budu kritični prema svemu pa i svojoj matičnoj kući, onda je jasno na koju stranu valja stati.

Jest doduše, dalo bi se razmišljati na stotinu načina koji nas vode daleko od suštine. Možete poput Uprave HRT-a u svemu što Gojan kazuje javno prepoznati tek omalovažavanja kolega, a možete joj pljeskati od srca kad kaže da na HTV-u prolaze lijepi i bez mozga. Možete se spomenuti intervjua što su ih medijima dale neke druge prisavske vedete, nekažnjeno, dakako, makar su kolege proglašavale ako ne psihičkim bolesnicima, ono alkoholičarima. Možete i lakonski odmahnuti rukom, jer sve to gledate svake godine nanovo i više vas ne dotiče ni malo. Elem, možete navijati ovako i onako, ali ovaj je »beskrajni dan« kojeg mi plaćamo, došao do točke kada više javnost nema pravo na šutnju. Sloboda govora morala bi biti neupitna! A da bi u medijima, čiji vlasnici očito ne vole djelatnike koji misle glavom, to i bilo tako, javnost mora odraditi svoje. Javnost, odnosno oni koji je predstavljaju, a šute.

Ministarstvo kulture i Hrvatski sabor nisu učinili što su obećali, kazala je Vesna Teršelić. I to nas vodi do srži, do politike koja se ne voli pačati u medije ali se voli s njima slizati, do naivaca koji su mislili da ova vlada misli drugačije, do struke koju je konačno glave došao taj neprirodni odnošaj i do Uprave HRT-a koja je za razliku od prethodnih, spremna iza sebe ostaviti pustoš. Kako god da je govorila Gojan imala je pravo govoriti i to je, ovaj čas, jedino bitno. Jer, ako nam se to pravo uzme, više nije ostalo bogzna što. Ostalo je skoro pa ništa.

Piše: Sinša Pavić

Povratak