SVEN EGIL OMDAL: Odumiru novine, sporo i bolno

11.05.2012.

lupiga.com

Norveški novinar Sven Egil Omdal opisao je kako odumiru novine. Najprije je predstavio stanje u svojoj zemlji - Norveškoj, a potom bacio pogled na tiskovine u SAD-u. Kad je zaključio da novine kakve smo poznavali neumitno umiru, Omdal je ucviljenima otkrio i perspektivu: s jedne strane je internet i njegove mogućnosti, a s druge slobodno novinarstvo, koje se bavi ozbiljnim istraživanjima, a financira se pomoću nekoliko modela.

Najveće dnevne novina u Norveškoj više nikada neće biti iste, niti će biti ono što su danas. Održavaće se u životu dok njihov smisao iz njih ne bude polako isisan. Tako odumiru novine, sporo i bolno. Prva stvar koja u novinama nestaje ona je vrsta novinarstva koja puno košta jer iziskuje putovanja. Zatom na red dolaze stariji novinari, koji prihvaćaju paket za nezaposlene ili idu na odsustva na neki drugi način. Glavni desk radi brže, prečice postaju preče. Urednici sve češće organizuju strateške sastanke i predlažu sve više izmjena: stranice kulture pomjeraju u drugi dio novine, prema kraju... ili na početak; novine trebaju biti ozbiljniljne... ili manje ozbiljne; trebaju biti "tiše"... ili hrabrije. Prva i najvažnija stvar  - trebaju biti jeftinije. Novinari vanjske politike trebali bi sjediti kod kuće i kontemplirati, a ne putovati okolo i izvještavati. Trebali bi biti najbolji u vijestima... trebali bi ublažiti vijesti; čitatelje više zanima što je u pozadini nekog događaja, analiza...

Ovako odumiru velike novine: malo po malo, red po red. Ponovno pokretanje eufemizam je za samrtnički hropac. Uredništva polako osiromašuju, pritisak na izlaženje se povećava, a kvalitet opada. Na kraju, jedva da ostaje i kostur. Kad najzad iziđe i posljednji broj (sa slikom cjelokupne redakcije na naslovnoj strani i naslovom: „Hvala vam za sve!“), malo ljudi se sjeti zlatnog doba, a samo nekolicina njih osjeti gubitak.

Kako odumiru novine u Norveškoj

Financijska kriza pogodila je neke od najbogatijih norveških izdavačkih kuća bez upozorenja, kao tsunami, u jesen 2008. godine. Direktori samo što su završili sa slavljem u čast rekordnih profita iz prethodnih godina, kad su telefoni u oglasnom odjeljenju utihnuli: prihodi od oglasa ne samo da su pali, već su se strmoglavili. Kada se val polako povukao, osvanuo je drugačiji prizor. Dugoročne promjene u novinskom obrascu postale su vidljivije i bilo je jasno što se sprema: velike novine će ili odumrijeti ili pretrpjeti radikalne izmjene. Dagbladet i Aftenposten's Aften, treće i četvrte najveće novine u Norveškoj, u najgoroj su situaciji. Aften je već pokrenuo proceduru postepenog gašenja i od svibnja prošle godine izlazi samo tri puta tjedno. On nestaje prvi. Dagbladet uvodi promjenu za promjenom, ali uzalud.

Financijska kriza naročito je teško pogodila velike regionalne novine - Fadrelandsvennen, Stavanger Aftenblad, Bergens Tidende i Adresseavisen. One će povratiti određeni balans na svojim računima kad počne ponovno zapošljavanje, a broj reklama u tim situacijama se povećava, ali više nikada neće biti ono što su bile prije izbijanja krize. Tijekom prošle godine, 20 posto norveških novinara ostalo je bez posla, pri čemu je najviše otpuštanja bilo u najvećim novinama.

Kroz posljednjih deset godina, tiraži velikih gradskih, ali i lokalnih novina, progresivno su, ali ne i dramatično opadali. U istom razdoblju, specijalizirane novine kao što su DN i Klassekampensu  čak su uvećale svoje profite. Nismo prestali čitati novine zbog interneta, bar zasad, ali jesmo prestali čitati određeni tip novina, a počeli povremeno čitati neke druge. Ovakav razvoj događaja dobro je poznat američkim novinama.

Odumiranje i pad američkog tiska

Norveški urednici nakon rata redovito su putovali u SAD ne bi li učili kako se prave i razvijaju novine. Smješkajući se uz potisnutu zaprepaštenost, obilazili su nebodere u kojima su smješteni New York Times, Washington Post, Boston Globe, Chicago Tribune i Los Angeles Times. Učili su kako napraviti kvalitetne novine. Rijetko tko im je tom prilikom rekao da su ove novine pravljene za tržište vrijedno milijune dolara, s relativnim tržišnim udjelom koji bi u Norveškoj bio "elementarna nepogoda".

Kao što se usporio i tok europske automobilske industrije ka Detroitu, tako ni norveški urednici više ne odlaze u SAD. Ali, danas bi trebali ići. Zanimljivije je, naime, otkriti pravi razlog zbog kojeg je Chicago Tribune zatražio zaštitu od bankrota, nego proučavati kako se razvija zanimljivo političko novinarstvo sa 600 zaposlenih reportera i svakodnevnim kontaktima sa Kongresom i Bijelom kućom. Još je zanimljivije saznati zbog čega je Christian Science Monitor obustavio svoje tiskano izdanje, zašto su obje novine iz Detroita prestale sa isporukama četiri dana u tjednu, zašto je New York Times morao zatražiti pomoć od meksičkog milijardera i zašto su se Rocky Mountain News i Seattle Post-Intelligencer obratile velikoj firmi za recikliranje papira.
Tijekom 2008. godine, tiraž 25 najvećih američkih novina, sa izuzetkom Wall Street Journal-a, pao je, kod nekih i za više od 20 posto.

Američke novine krenule su silaznom putanjom još prije Drugog svjetskog rata, a norveške regionalne novine 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća. Ali kako je industrija uporno inzistirala na tome da se mjeri broj čitatelja, umjesto znatno pouzdanijeg parametra – tiraža, ovo odumiranje pakirano je u formu rasta i prosperiteta. Mnoge novine smatraju da, dok im tiraži opadaju, broj njihovih čitatelja raste, ali mnoge od njih isto tako broj čitatelja po primjerku predstavljaju nerealno velikim. Rijetko tko, unutar ili izvan industrije, zna što termin "čitatelj” u stvari označava, ali je jasno da podrazumijeva manje od detaljnog čitanja svega, od uredničkih kolumni do osmrtnica. Dovoljno je da samo bacite pogled na naslovnu stranu – smatraće vas čitateljem. Ukoliko posudite novine dok njihov vlasnik skokne do WC-a – registrirat će vas kao čitatelja. Na ovaj način, broj čitatelja može se uvećavati čak i ako opada tiraž, koji se određuje prema tome tko je zaista kupio novine.

Međutim, niti sam tiraž nije dobar pokazatelj. On uistinu govori nešto o apsolutnoj veličini novina, ali ono što je važno jest relativna veličina. Tiraž nekih novina može iz godine u godinu rasti, a da njihova pozicija vis a vis drugih novina istovremeno slabi, zbog toga što konkurentske novine rastu, a tržište još i više.

Ali niti novinarstvo, niti tablice nogometne lige, a niti novinske reklame ne predstavljaju stvarnu robu koju novine nude: one prodaju utjecaj. Srećom, istraživanja pokazuju sve ono u što i novinari  žele vjerovati: ono što određuje razinu utjecaja na čitatelje, političare i biznismene jest kvalitet. Točno i činjenično novinarstvo ima veći utjecaj od onog koje se bazira na netočnostima i glasinama. Sa većim utjecajem raste i tiraž. Oglašivači prepoznaju koje novine imaju najviše odjeka na čitatelje – njihove potencijalne mušterije – i u takvima se i oglašavaju. Reputacija uredništva određenih novina takođe ima utjecaja na oglasne strane i doprinosi ukupnom efektu.

Novi akteri na tržištu

Dok novinski urednici mozgaju što im je činiti, na tržište su se ušunjali novi akteri: Nettavisen, Startsiden i ABC News u Norveškoj, a Yahoo, Google News i Huffington Post u SAD-u. Ove novajlije pokazuju da štampani mediji nemaju monopol nad kvalitetnim novinarstvom. Više je trebalo novinama da planiraju, instaliraju i počnu koristiti novi printer, nego internet novinarstvu da uzdrma temelje onog što je David Halberstam u svojoj poznatoj istoimenoj knjizi nazvao „Sile koje dolaze“, tj. vodećih medijskih kuća u SAD-u.

Suočene sa tehnologijom nepovratnih promjena, sile na vlasti imaju nekoliko alternativa. Jedna od njih je da preusmjere resurse u oblasti koje nisu toliko ugrožene. Stare fabrike se pretvaraju u velike robne kuće, stanove i kafiće; brodske kompanije otvaraju transportna poduzeća tamo gdje fjordovi dobijaju mostove i tunele. Medijskim kućama nije se tako lako preorijentirati; njihova ekspertiza je ograničena, a struktura kapitala ne dozvoljava prevelike avanturističke poduhvate.

Druga mogućnost je da prihvate novu tehnologiju u svjesnom i dugoročnom nastojanju da utjecaj i kvalitet odumiruće industrije inkorporiraju u novu platformu. Većina novina je gurnula nekoliko mladih novinara u neki ćošak, nazvala ih "služba za razvoj" i onda ih uglavnom ignorirala. Meutim, tehnološki skokovi ne mogu se ostvarivati sa pola srca i četvrtinom mozga. Ono što je potrebno je kvantni skok.

Kada je uredništvo Los Angeles Timesa prije nekoliko godina shvatilo da će morati tražiti pojas za spašavanje ili propasti, angažirali su svoje najbolje novinare - istraživače za taj slučaj. Njihov zadatak bio je da pronađu što jedna medijska kuća može uraditi kako bi opstala u eri interneta. Istraživači su odlučili otputovati na dva mjesta: u London – kako bi proučili najžilavije medijsko tržište na svijetu i u Oslo – kako bi se upoznali sa Schibstedom, koji je zaslužan za najuspješnije prilagođavanje vodećih tehnologija na svijetu. Ne samo da su VG.no i Aftonbladet.se, relativno govoreći najjače internet novine na svijetu, nego su Blocket.se i Finn.no bili najbolji primjer kako je dobar stari novinski posao uspio sa sobom donijeti zlatnu koku – oglase – na internet.

Izlazna strategija je, kao što se i očekivalo, treća i posljednja opcija za odumiruću industriju u njenom sudaru sa novim svijetom. Ovo je očigledan izbor za vlasnike koji sumnjaju da je moguće staviti novo vino u stare boce i koji stoga biraju ekonomski model sa samo dva ishoda: likvidacijom ili prodajom nekome tko još nije vidio upozorenje na zidu.

Novinarstvo je važno za zdravo društvo - za zdravo društvo novinarstvo je važno

Čak i najbolje novinarstvo je usamljenički posao. Onima koji motre na one na vlasti često je potrebna podrška koju pruža uredništvo nekih novina. Najbolje garancije za kontinuirano kritičko novinarstvo jesu etablirana uredništva sa dobro razvijenom kulturom, uredništva koja se mogu oduprijeti pritisku i opstati u onom što često mogu biti dugi i spori procesi.
Najveći dio najboljeg istraživačkog novinarstva širom svijeta već čine reporteri-slobodnjaci koji svoje prihode dobivaju iz različitih izvora. Mnogi od njih međusobno se sreću po uredništvima, kooperativama ili zajedničkim uredima, kako bi imitirali kvalitet tradicionalnih uredništava. Postoje mali, ali ohrabrujući znakovi ponovnog rađanja novinarstva u sjenci starih tiskanih novina koje polako odumiru.

Ukoliko je Filip Meyer u pravu, a mnogi novinari izgovaraju male bezbožne molitve da jest, onda će onaj koji bude nudio kvalitetno novinarstvo u budućnosti također graditi utjecaj koji se može pretvoriti u tvrdu valutu i biti korišten za financiranje još boljeg novinarstva. Ako se ovo dogodi, onda će to biti izuzetno dobra vijest. Ali, ona možda neće dospjeti u novine.

Sven Egil Omdal, (Eurozine, 18.05.2010.)

Prevod Svetlana Vukomanović (www.pescanik.net)

Povratak