Novinska arhiva skrivena u Kerestincu

29.06.2012.

Prema lanjskom planu o preustroju Hina odustaje od razvoja Media monitoringa, odnosno digitaliziranja Hinine informacijske baze koja sadrži i Vjesnikovu novinsku dokumentaciju. O perspektivi te građe i njezine funkcionalizacije ne može se dodati više ništa, budući da niti Ministarstvo kulture očito još nije uzelo taj predmet na razmatranje.

U ono pradavno vrijeme dok još nije bilo interneta, novinarski živalj u glavnom gradu Hrvatske pripomagao se u poslu arhivama koje su čuvale objavljena izdanja u cjelovitim zbirkama ili dijelovima. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, primjerice, uvezivala je domaće novine u mjesečne, kvartalne ili godišnje komplete, kao što radi i danas, no glavni izvor arhivirane štampano-medijske građe bila je nedvojbeno Vjesnikova novinska dokumentacija, u nastavku VND.

Imale su slične kolekcije i druge kuće, poput Večernjeg lista, a Vjesnikova je bila najbolja i najpoznatija. Osim što je u njoj bilo prikupljena najobimnija materija s kioska, posebnost VND-a bio je minuciozan sistem klasifikacije odvojenih novinskih članaka koje su vrijedni dokumentalisti svakodnevno izrezivali i pospremali u zasebne registratore i fascikle, označene i poredane prema nizu različitih parametara, od abecede do ključne riječi, od središnje ličnosti do institucije, od tematskog područja do razdoblja.

Svima koji su se, poput mene, ovim poslom započeli baviti devedesetih godina 20. stoljeća ili ranije, dakle, to je bio internet prije interneta. Impresivni bazen podataka sadržavao je materijal od Drugoga svjetskog rata - pola stoljeća novinske produkcije u Hrvatskoj. Došli bismo u Vjesnikov neboder, tiho rastumačili osoblju VND-a što točno želimo, i začas bi se na stolu prostirali otvoreni folderi i fajlovi, iz kojih se izbor mogao i sejvati - pomoću fotokopirke - za osobnu upotrebu, a po sasvim popularnim cijenama.

Potkraj desetljeća, međutim, iz režimskih cenzorskih motiva je usluga VND-a naglo poskupjela, uslijed čega je za manje redakcije postala faktički nedostupna. No, tad nam je s neba odobren internet, pa je ubrzo počelo blijedjeti sjećanje na staru, dobru Vjesnikovu dokumentaciju. Ipak, nisu banalni nostalgičarski razlozi na stvari kod zaključka da je ona imala nešto više od world wide weba: potonji mehanizam još bar neko vrijeme neće doseći kvalitetu pretraživača koji bi mogao nadomjestiti iskustvo i upućenost dokumentalista.

Naredne godine, osobito nekoliko posljednjih, Vjesniku će proteći u agonijskom grču koji ovih mjeseci kulminira stečajem, s radnicima bez plaće i perspektive. Nekoć najveća hrvatska novinska kuća - do kraja u državnom vlasništvu - dokusurena je natenane, počevši od negativne selekcije među urednicima i novinarima, zatim i rasprodajom materijalne imovine, od tiskare do lanca kioska. Novinska dokumentacija izuzeta je 2007. godine i predana na upravljanje Hini.

Prvih par godina, činilo se da će VND-u biti udahnut novi život; Hrvatski sabor proglasio ga je kulturnim dobrom, a Hrvatski državni arhiv osigurao mu fizički prostor. Doduše, u novinskim je krugovima s čuđenjem primljena vijest da je dokumentacija prebačena u Kerestinec, selo na zapadnom rubu Zagreba, do kojeg prigradske linije javnog prometa baš i ne voze jako često. Ali, pokazat će se da ta vrsta komunikacije ovdje i nije bitna, jer ubuduće nije više bio predviđen izravni dodir novinara-istraživača s kompletnim VND-om.

Veliki državni plan za to arhivsko blago glasio je, ukratko: skeniranje i digitaliziranje građe, članak po članak, uz kreiranje kompjutorskog programa za semantičku analizu teksta - prepoznavanje smisla rečenične cjeline u pojedinom slikovno pohranjenom naslovu. Ambiciozno zamišljeni pretraživač trebao je na koncu biti stavljen trijumfalno u pogon te komercijaliziran. Mogućnosti bi takvog resursa bile nenadmašne za svakog novin(ar)skog istraživača 21. stoljeća.

Plan je, nažalost, neslavno propao, barem zasad. Bit će da prestanak državnog financiranja projekta ima veze s globalnom te lokalnom ekonomskom krizom, mada to ni približno nije sva priča, kao što će se pokazati. Jer, iza monumentalnih zidova od uredno selektiranih registratora stale su se pomaljati konture nekih težih dubioza. Za početak, Hina je i dalje nudila usluge VND-a, preimenovanog u Informacijsko-dokumentacijski centar (IDC), e da bi se među novinarima u Zagrebu proširio glas o težoj dostupnosti arhive, o njezinoj nepraktičnosti i, naposljetku, previsokom cjeniku.

Hinin projekt, međutim, država je ipak poduprla s desetak milijuna kuna. O svemu tome su pisali, na primjer, kolege Ivica Grčar i Miroslav Edvin Habek, a pisao sam o tome ranije i sam. Preostalo mi je da osobno, za potrebe ovog teksta, zatražim određeni materijal iz IDC-a, pri čemu mi je dobrodošla bila potreba jedne kolegice za člancima koji na izvjesni način tematiziraju kompleks Bleiburga i tzv. Križnog puta. Slijedom uputstava na Hininoj web-stranici, poslao sam im e-mail s opisom građe koju potražujem, kao i raspoloživim budžetom.

Integralnu prepisku s Hinom prilažem ovdje u fusnoti1, a ostalo ću prepričati u kratkim crtama. Od prvog e-maila do primitka CD-a s izabranim materijalom, poštom, proteklo je 19 dana; za otprilike polovicu od toga sam suodgovoran, jer sam se upustio u raspravu e-mailom oko konačne cijene usluge. Ako stavimo na stranu sve nejasnoće, ili ih pripišemo mom neshvaćanju okolnosti, ostaju neke i dalje krajnje sporne činjenice preko kojih je, pa, nemoguće preći.

Prvo, vrijeme potrebno za dobivanje materijala je nesnosno preveliko, i to čim se broji u danima, dok pretraga traje tek satima. Drugo, rad dokumentalista je neophodan, ali je tarifa koju određuje i uprihođuje Hina - a ne dokumentalisti - bezočno preskupa. Treće, konačna cijena od 1260,75 kuna u mom slučaju, ili gotovo 53 kune po članku, apsurdna je, uzmemo li u obzir da je riječ o građi svoj pohranjenoj u jednom registratoru, kako mi je izričito rečeno. Bez ostatka koji ne bih dobio osobno na uvid, dakle, što pretragu čini nezahtjevnom.

Uz jednu digresiju: Hina i dalje, kao što je bio slučaj i s Vjesnikom, bez imalo autorefleksije naplaćuje kopije članaka koji su vlasništvo raznih pojedinačnih izdavačkih kuća, kao da su izvorno njezini. Ivica Grčar pokušava riješiti dio prijepora organiziranjem naplate pojedinačnih naknada od Hine, preko Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava, ali nedirnutim ostaje pitanje vlasničkih prava onih kuća koje su te tekstove već platile angažiranim novinarima.

Četvrto, ne nalazim epitet za to što su mi naplatili vrijeme potrebno za odlazak u Kerestinec, po satnici rada dokumentalista na arhivskoj građi. Zaokruženo na visokih pola sata po jednom smjeru, i plus još pola za navodno traženje materijala, iako je riječ o itekako samostojećoj temi u suvremenoj Hrvatskoj, za koju je odvojen poseban registrator. Kolegica kojoj sam dostavio CD, u nevjerici je izustila da su mogli VND jednostavno prebaciti i na drugi kraj Hrvatske, pa bi prihod bio još veći.

Zaključno, tu vožnju sam platio gotovo koliko i mogućnost vlastitog rada s dokumentalistom. Iz priloženih prepisaka vidi se da nije točna tvrdnja ravnateljice Škugor-Hrnčević da Hina naplaćuje samo rad dokumentalista. Doduše, premda je stavku vožnje do Kerestinca i natrag eksplicitno navela te zaračunala i voditeljica marketinga Hine, čak je i ona sama kasnije tvrdila kako je u konačnoj cijeni zaračunat samo rad dokumentalista na građi.

Jedina korist od tolikog troška, što se mene tiče, bila je u osjećaju da me još više zaintrigirala enigma o tome što se već pet godina događa s Vjesnikovom dokumentacijom, odnosno, zašto se ne događa ništa. Nakon toga sam kontaktirao poznate mi kolege iz Hine, a oni su me povezali s drugima, još upućenijima; rado su mi pomogli, želeći pritom ostati neimenovani. Ubrzo sam nazvao i Smiljanku Škugor-Hrnčević, ravnateljicu Hine, te ju zamolio da me primi na intervju.

Pokušaj je propao, kao što se vidi iz priložene korespondencije2, zbog njezina uvjetovanja razgovora slanjem  pitanja unaprijed. Može se činiti da je to prihvatljiva norma, ali nije - to je način da se manipulira intervjuom, jer najvažniji odgovori u pravilu slijede podpitanja čija se nužnost i sadržaj ne mogu predvidjeti. Susret uživo u protivnom je bespredmetan. Štoviše, riječ je o nenovinarskom ponašanju i antijavnoj gesti, u maniri čitavoga novodobnog fenomena odnosa s javnošću kao, ustvari, sredstva protiv iste.

Posebno je simptomatično kada tome pribjegava ravnateljica državne izvještajne novinske agencije. Nimalo slučajno, pokazat će se da upravo njezini žurnalistički i upravni, poslovni standardi te sposobnosti stoje iza rečene imobilizacije VND-a. Glavni indikator za to bio mi je dopis predstavnika radnika Hine državnim vlastima, s kraja prošle godine, u kojem središnju poziciju zauzima upravo taj problem.

Razmjeri neuspjeha projekta jasno su vidljivi: prema lanjskom planu o preustroju, navodno donesenom nezakonito, Hina odustaje od razvoja Media monitoringa, odnosno digitaliziranja Hinine informacijske baze (HIB) koja sadrži i VND. Država jest odustala od financiranja projekta, ali tek kada se pokazalo da prve dvije godine podrške nisu urodile nikakvim rezultatom. Povrh svega, pokazalo se kroz proteklih pet godina da niti Hinina usluga press clippinga za državne institucije - koja ne ovisi o digitalizaciji arhivske građe - neće preživjeti, budući da većina npr. ministarstava koja koriste takve servise, radije bira djelotvornije privatne agencije na tržištu. A od Hininih usluga je ove godine konačno odustalo i njoj nadležno Ministarstvo kulture.

Odustajanje od Media monitoringa zbilo se dugo nakon trošenja javnog novca koji je dijelom otišao na plaće dokumentalista iz Vjesnika, a što se također može umnogome pripisati ravnateljici Škugor-Hrnčević. Naime, početak se njezina mandata poklapa s početkom Hinina upravljanja VND-om, odnosno IDC-om. Nije poznat - kako meni, tako ni kolegama s kojim sam razgovarao - nijedan pokušaj ravnateljice da s Hine nekako odbaci teret nekritički preuzete brige za te radnike, koji sada služe kao alibi za preveć radoznale novinare.

Država ih se riješila, dakle, a Hina se na ime njih opravdava za loše poslovanje. Povrh toga, nije točan podatak koji mi je Škugor-Hrnčević napisala u e-mailu: za uposlene na HIB-u, gdje spadaju i oni u IDC-u, trošeno je godišnje manje od dva milijuna kuna za brutto plaće. Ne tri milijuna, kao što piše ravnateljica. Također, nameće se pitanje o novcu iskorištenom za nabavku kompjuterske opreme za HIB.

Prema izvještaju Upravnog vijeća Hine iz siječnja ove godine, koji mi je dopao u ruke, već 2007. godine kupljena su četiri skenera modela Fujitsu 5750C, vrijedna ukupno gotovo 200 tisuća kuna. Budući da je država platila Hini za dvije od planiranih pet godina projekta digitalizacije, očekivalo bi se da bar petina od 12 milijuna pojedinačnih novinskih zapisa bude skenirana i pohranjena na serveru. Prema riječima mojih informatora, nije odrađeno niti dva posto.

Što se tiče softvera, upada u oko trošak od 730 tisuća kuna namijenjen novom, čak inovativnom sustavu za semantičku analizu teksta, koji detektira značenje teksta u formatu slike. Premda je nakon prve dvije godine investiranja u navedenom iznosu, taj sustav kroz naredne dvije - 2010. i 2011. godinu - održavan po cijeni od ukupno 112 tisuća kuna, nije nam poznato da isti uopće postoji u najavljenom obliku, a pogotovo ne služi namijenjenoj svrsi umjetne pameti HIB-a.

Jasno, zacrtani plan prihoda HIB-a niti približno nije ostvaren. O svemu tome, međutim, nisam imao prihvatljivu šansu porazgovarati sa Smiljankom Škugor-Hrnčević, a tako niti o raznim drugim navodima za koje nemam dokaza, pa ih zato neću ovdje iznositi. Ono što sam još mogao iole pouzdano provjeriti, jest fizičko stanje VND-a. Kao što sam već napomenuo, arhiva je smještena u Kerestincu, nadomak Zagrebu, gdje HDA pohranjuje općenito najveći dio građe.

Ljubaznošću ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva Stjepana Ćosića, dobio sam priliku razgledati slavnu Vjesnikovu dokumentaciju, o kojoj su proteklih godina ispredane razne priče. Najčešća informacija glasila je da građa propada, odložena u krajnje lošim uvjetima. Ne znam je li išta od toga ranije bio slučaj, no ono što sam osobno zatekao tamo 8. lipnja ove godine, nudi posve suprotnu sliku brige o arhivu. Spremišta koja tamo koristi HDA inače su objekti bivše kasarne, preuređeni po arhivarskim standardima. Krug po kojem me proveo arhivar Borut Gulič djeluje razmjerno zapušteno, vjerojatno zbog nedostatka novca za uređenje, dok sama spremišta ostavljaju dojam adekvatne brige za građu.

Za sam VND je odvojena jedna i pol prostorija jednog spremišta, naravno, s reguliranom temperaturom i vlažnošću, pedantno uređenog; ukupno petnaestak redova metalnih regala dugačkih, odoka, nekih osam metara, s po pet do osam polica, već prema visini svezaka ili registratora u pojedinom regalu. Kako sam čuo, posrijedi je oko 750 metara građe koja se u cijelosti nalazi u prostoru koji sam tad vidio.

Arhivari inače mjere pohranjeni materijal po kutijama ili registratorima standardizirane dužine i visine, a i širine - 10 centimetara. Tako izraženo, HDA raspolaže s oko 27 kilometara građe. VND se uvelike, doduše, jednim dijelom sastoji od svezaka uvezanih novina, zapravo pojedinih izdanja, koja su drugog formata, no i tu se u obzir uzima širina.

Bila je barem to, konačno, jedna dobra vijest o VND-u. O perspektivi te građe i njezine funkcionalizacije ne može se dodati više ništa, budući da niti Ministarstvo kulture očito još nije uzelo taj predmet na razmatranje. Ono se bavi čak i samom Hinom - novinarski i poslovno devastiranom pod aktualnim njezinim vodstvom - tek u okviru generalne politike javnih medija, pri čemu je Hrvatska radiotelevizija u žiži interesa, te zacijelo nije za očekivati skoriju konkretnu intervenciju prema Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji.

Izuzmemo li činjenicu da je ona danas teško dostupna, tj. upotrebljiva novinarima-istraživačima, treba imati u vidu da vremena za rješavanje problema, državna vlast nema napretek. Jer, kako sam čuo od HDA-ovog arhivara, novinski papir je po svom sastavu relativno kratkog životnog roka, brzo dotrajava i propada čak i u najboljim uvjetima. Stara je istina da on trpi svašta, dakle, no ipak ne unedogled i zauvijek.

Piše: Igor Lasić
 

Povratak