Plagijat smrtni grijeh u novinarstvu

18.08.2012.

Svjetski poznati kolumnist Fareed Zakaria objavio je prije nekoliko dana u američkom Timeu kolumnu u kojoj je jedan dio prepisao iz članka u New Yorkeru o oružju u Americi koji je pisala Jill Lepore, profesorica američke povijesti na Harvardu. Tu veliku sličnost u tekstovima primijetio je portal konzervativaca NewsBusters pa se poslije tog otkrića Fareed Zakaria ispričao: »Novinari su ukazali da dijelovi iz moje kolumne u Timeu imaju sličnosti s dijelovima iz eseja Jill Lepore. U pravu su, učinio sam strašnu pogrešku«.
    Poslije tog Zakarijinog priznanja, i Time i CNN, čiji je vlasnik Time Warner, suspendirali su ga. U Timeu njegova se kolumna neće pojavljivati barem mjesec dana. CNN je maknuo sa svog portala Zakarijin blog i na neodređeno vrijeme suspendirao nedjeljni show Fareed Zakaria GPS (Global Public Square), koji je vodio još od 2008. godine.
    Zakaria je deset godina – do 2010. – bio kolumnist Newsweeka, pisao je i za Washington Post, izvrstan je politički autor s nekoliko objavljenih knjiga.
    Prošlog ljeta je Johann Hari, kolumnist i intervjuist britanskog Independenta, inače dobitnik Orwelove nagrade za političko novinarstvo optuženza plagiranje i bio je dva mjeseca suspendiran jer su ga zbog prepisivanja prozvali novinari i blogeri. Koristio je tuđe citate bez imenovanja autora, ostavljajući dojam da su te misli njegove.
    Kad su to učinili planetarni Zakaria i nagrađivani Hari, kako je onda kod nas?
   
Posudba misli

    I pojedini naši kolumnisti »posude« poneku misao, poneku rečenicu i poneku temu a da ne navedu tko je njihov pravi autor. Misle oni, sve se može tolerirati dok to nije pretjerano i relativno lako vidljivo, jer kad se razotkrije postaje sramota koju je teško oprati. Gubi se vjerodostojnost kod čitatelja, sve dok čitatelji pamte. Jer, onaj tko je to jednom učinio, najvjerojatnije će ili to ili kakav sličan etički prekršaj – učiniti opet.
    I kod nas je poznati kolumnist Davor Butković bio početkom 2008. vrlo kratko u Jutarnjem listu prešutno suspendiran, ne zato što je uhvaćen u prepisivanju nego zbog izmišljenog intervjua s tadašnjim predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom. Lažni intervju je napravljen e-mailom, nakon prvotnog dogovora sms-om a Butković je iz posve nejasnih razloga navodno vjerovao da onaj drugi mobitel-odašiljač drži baš nitko drugi nego Sanader. Kolumnist i bivši glavni urednik Slobodne Dalmacije Josip Jović je u veljači 2001. radi usijavanja političke atmosfere baš namjerno izmislio intervju s tadašnjim bjeguncem optuženim za ratne zločine – generalom Mirkom Norcem.
    Novinarsko prepisivanje, plagiranje, jer o tome je ovdje prije svega riječ, svakodnevna je pojava u našem novinarstvu a postala je i češća i opasnija razvojem i rastom portala. Ako se navede izvor informacije koja se prenosi, time je sve riješeno i time plagiranja nema. Ali urednici misle da se time umanjuje važnost vlastitog medija a navođenjem izvora – propagira se taj drugi, često konkurentski medij.
   
Bez navođenja izvora

    Na primjer, podsjetimo da je krajem srpnja pojedine dijelove iz Linićeve crne porezne liste prvi ekskluzivno objavio Novi list. Te je podatke Novi list objavljivao nekoliko dana ali su i portali i najznačajniji mediji kao što su Dnevnik 3 Hrvatske televizije i osobito Jutarnji list prenijeli najzanimljivije podatke iz tih tekstova bez navođenja da je njihov izvor Novi list. Osobito beskrupulozan je bio Nedjeljnji Jutarnji koji je 29. srpnja praktički prenio tekst Novog lista, naravno bez da ga spomene ali i bez navođenja autora tog teksta u Nedjeljnom Jutarnjem. Čak tekst nije potpisan niti kao Redakcijski izvještaj. Zato je dan kasnije glavni urednik Novog lista Branko Mijić u uvodniku napisao: »Svakom tko se bavi novinarstvom najveće je priznanje kada ima svoju priču, svoju ekskluzivu koja je taj dan medijska tema broj jedan. To je pogonsko gorivo koje nas pokreće. No, da kvarnost nije samo privilegija onih o kojima pišemo i izvještavamo, svjedoče i sve učestalije, bezobzirnije i brutalnije krađe autorstva i autorskih tekstova«. Pa je pozvao predsjednika Republike Josipovića da zakonski pripomogne i zaštiti autorskih prava novinara, odnosno da nakon ZAMP-a dobijemo i ZANP.
    ZANP postoji, odnosno DZNAP (Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava) koje se od 2007. bavi kolektivnom zaštitom novinarskih autorskih prava. Potpisalo je ugovore s tri press-clipping agencije i ovog proljeća podijelilo 1,7 milijuna kuna prikupljenih novinarskih autorskih naknada. No, to Društvo teško može pomoći protiv individualnih prepisivačkih navada.

Novinarska etika

    Kodeks časti hrvatskih novinara koji je usvojen na Skupštini Hrvatskog novinarskog društva 2009. godine kaže u svom članku 11. da
    novinar poštuje autorstvo drugih novinara i ostalih sudionika u javnom informiranju. Također da u svojim prilozima navodi izvore kojima se koristio te da je plagijat nespojiv s novinarskom etikom.
    Zakon o medijima propisuje kaznu od 30.000 kuna za nakladnika koji ne naznači izvor prenesnih informacija, ali se čini kao da prijave nema tko podnijeti.
    – Missouri grupa, profesori na tamošnjem sveučilištu, skupina ljudi koji su bili novinari pa su onda postali predavači novinarstva, govore o sedam smrtnih grijeha novinarstva. I – prvi smrtni grijeh je plagijat. Jednostavno, to je nešto neprihvatljivo bez obzira je li se događa danas ili se događalo prije 10 ili 20 godina, kaže nam prof. dr. Gordana Vilović, šefica katedre novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
    Minimum elementarne pristojnosti je da se navede ime autora koji je pisao o istoj temi i čije se činjenice ili mišljenje prenose. Gordana Vilović kaže da se ona nastoji toga pridržavati jer neprestano kao profesorica navodi kako je potrebno citirati izvore. Ali, danas poneki ljudi misle da bezobzirno mogu preuzimati štogod žele, bez ikakve odgovornosti. Kad se to otkrije, plagijator to ostaje cijelog života.
    Ona primjećuje da se kod nas na portalima zna dogoditi da se preuzimaju informacije a onda se potpišu neka dva autora, recimo agencija i inicijali onoga koji je to tobože napisao. S razlogom su ljudi koji su oštećeni autori ogorčeni jer su njihovi tekstovi njihovo vlasništvo.
    Takva etička pitanja treba riješiti samoregulacijom i na taj način da struka reagira isti čas kad se nešto takvo dogodi, kaže Gordana Vilović.
   
Nepoštivanje struke

    U posljednje dvije godine HND-ovo Novinarsko vijeće časti triput je pretreslo slučajeve u kojima su novinari i urednici prijavljeni zbog navodnog plagijata. Trpimir Matasović, predsjednik Novinarskog vijeća časti, kaže da do Vijeća dođe samo vrh ledene sante.
    – Ako se koristiš tuđim tekstom, moraš navesti i izvor. Prepisivanje je etički problem, netko tko potpiše sebe pod tuđi tekst ne poštuje vlastitu struku. Sa stajališta etike, sve je tu jasno, kaže Matasović.
    U studenom 2010. razmatran je zahtjev novinarke Večernjeg lista Sandre Mikulčić za pokretanje postupka protiv novinara Luke Špaca iz Jutarnjeg lista zbog krađe autorskog rada u tekstu: »Video: Do kada će ludovati na cestama? Poljak jurio 243 km/h«. Uredniku koji je obavljao dužnost glavnog urednika internetskog izdanja Jutarnjeg lista izrečena je opomena a za prijavljenog novinara Špaca utvrđeno je da nije povrijedio Kodeks časti zato što je tvrdio da je autor samo onog dijela teksta koji je nije sporan a da je netko drugi – valjda urednik – pod njegovim imenom dopisao tekst koji je sporan. Novinarsko vijeće časti tada je ocijenilo da je sveopće prepisivanje bez navođenja izvora masovna pojava, da su za to mahom krivi urednici i da to predstavlja grubo kršenje autorskih prava ali i eroziju novinarstva.
    Bez obzira na sporazum EPH-a i Styrije o prenošenju sadržaja koji nalaže obavezno navođenje izvora novinarskog priloga (na snazi je od prošle godine) i koji se međusobno uglavnom poštuje, generalna ocjena Novinarskog vijeća časti o prepisivanju i dalje je, nažalost, potpuno točna.

ODVJETNIK HAVKIĆ: NOVINARSKI PLAGIJAT TEŠKO JE DOKAZATI
   
    Što se tiče plagiranja novinarskih tekstova imao sam samo jedan takav slučaj – kaže nam odvjetnik Emil Havkić – kada je Irena Divković podigla kaznenu prijavu radi krađe autorskih prava iz njezine knjige »Kondo, Kondo« ali parnični postupak nije nastavljen. Kaznena prijava je odbačena.
    Kod nas se nije u tim predmetima razvila značajnija sudska praksa. Havkić kaže da je plagijat u novinarstvu teško dokazati. Može ga se dokazati zapravo jedino ako je autor prepisao tekst od A do Ž. Ali, ako je riječ o samoj informaciji, informacija je javna činjenica i ne potpada pod autorsko pravo jer bi to bila cenzura.
    Sudski postupci skupi su i onda imamo s jedne strane novinara koji bi to trebao pokrenuti a s druge strane stoji nakladnik koji ima daleko veće financijske resurse. Jer, ako pokrene kaznenu prijavu, od toga oštećeni novinar i neće imati neke koristi i u pravilu ga upućuju na parnični postupak. To je sve u svemu dugotrajan i neizvjestan postupak, i s velikim problemom dokazivanja.
    – Ako se svi kunu u tržište i pišu za tržište, onda to sa sobom mora povući određenu financijsku odgovornost. Ne može se netko mučiti da napiše što bolji tekst a drugi ga jednostavno prepišu, kaže Havkić.

Zdenko Duka

Povratak