Kakav bi to bio život bez snova, bez zrna utopije?!

26.08.2012.

Iz Goričana sam u Međimurju. Tu sam se rodil, tu sam v pučku školu hodil. Otac mi je bio željezničar, često smo se selili pa sam u gimnaziju išao u Vinkovcima. U 15. i 16. godini su na mene utjecali kolege iz škole koji su bili lijevo orijentirani i Krležina, Cesarčeva i ilegalna literatura. Tako mlad imao sam čak u rukama rezoluciju kongresa Kominterne iz 1934. ili 1935. godine koja je bila ilegalna a govori o opasnosti hitlerizma. S druge strane na mene je utjecao pokret radićevštine, HSS. HSS je bio najutjecajniji i u Goričanu, i moj je otac bio haesesovac. I radnici i seljaci su bili u teškom položaju. Pavlek Miškina, seoski književnik, održao je govor kod nas 1934., u zadružnom domu u Goričanu pa je rekao nešto što sam zapamtio do danas. Rekao je da seljak idući za plugom kroz čitav svoj život obiđe zemaljsku kuglu. Moj otac željezničar, također je obilazeći svoju relaciju od 5 ili 7 kilometara obišao zemaljsku kuglu.
    Tako nam o svom djetinjstvu priča 92-godišnji Ivo Horvat, novinar, ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. Prije mjesec dana objavio je novu, po redu svoju treću knjigu pod naslovom »Nema predaje« u kojoj su sakupljeni članci, zapisi i reagiranja iz desetgodišnjeg razdoblja 2002-2012. godine te u kojoj je objavio tekstove o potrebi njegovanja kajkavskog jezika.
   
Lov na vještice

Iako u visokim godinama, Horvat je iznimno vitalan. Kao udovac živi sam već 10 godina u prelijepoj, mirnoj zagrebačkoj ulici Vrhovčev vijenac. Vrlo često ga posjećuje kćerka Vesna, ona nabavlja sve što Ivi treba, a subotom da vozi do Gradske kavane gdje se sastaje s Josipom Šentijom, Dušanom Bilandžićem, Petrom Kristom i jednom grupom Dubrovčana koji žive u Zagrebu.
    Jedan od naših najstarijih kolega bio je na profesionalnom vrhuncu, kao komentator i urednik informativnog programa Radio Zagreba kad je u lovu na vještice, u nedemokratskom udaru protiv hrvatskog proljeća krajem 1971. godine, smijenjen s tog mjesta i bačen u anonimnost. Od tada je radio kao »kontrolor programa«, posao mu je bio slušati radijski program i novim šefovima pisati izvještaje o eventualnim tehničkim i drugim greškama.
    Prvi novinarski članak Horvat je napisao 1937. godine za ilegalni list naprednih gimnazijalaca u Vinkovcima – Dom (demokratska omladina). U njemu je pisao o društvenom položaju mladih nakon završenog školovanja. Tada je i prvi put u životu uhićen i izbačen iz škole. Kad su ga pustili, vratio se svojim Goričanima, ali je onda ujesen 1940. kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu i član Sveučilišne organizacije HSS-a sudjelovao u demonstracijama protiv frankovaca.
    Ivo Horvat priča kako je da bi izbjegao regrutiranje u vojsku NDH pobjegao opet u Međimurje.
    – U ranu jesen 1943. odveli su me Mađari u logor Šarvar, sjeverno od Balatona. Tu je bila jedna napuštena tekstilna tvornica, skupili su nas Međimurce koji su se protivili okupaciji Međimurja. Bilo nas je tristotinjak, formirali su vlak i odveli nas u Šarvar. Bio sam tamo nekoliko mjeseci pa sam prebačen u radnu jedinicu na Karpate. Tu je bilo tisuće mobiliziranih rumunjskih seljaka i veća grupa Židova koje su deportirali iz Češke. Radili smo put kroz Karpate da bi se potučena mađarska armada s istočnog fronta mogla vratila natrag. Danima i noćima su prolazili. Kad su nas povukli do Pešte, pisao sam ženi da dođe tamo pa da pokušam s njom pobjeći. Uspjeli smo i vratili se u Goričan. Tu su me uhapsili i odveli u Veliku Kanižu u zatvor. Šef zatvora, neki mlađi mađarski oficir koji je bio student kao i ja, nekako smo se sprijateljili – dao mi je izlaznu propusnicu i ja sam pobjegao. To je bilo na Božić 1944. U daljii kod Pečuha čuli su se topovi s istočne fronte, bilo je jasno da će rat uskoro završiti. U međuvremenu je moja prva supruga umrla, a da ja to nisam uopće znao, govori nam Horvat.
   
Čistka u medijima

U travnju 1945. Međimurje je oslobođeno. Horvat je bio angažiran u Narodnoj fronti u Prelogu i djelovao na formiranju narodne vlasti i pripremi izbora za ustavotvornu skupštinu. Zatim je postavljen za direktora Radija Varaždin, a već 1946. prelazi u Zagreb, kao novinar Radio Zagreba. Oblasni komitet partije mu je tada dao preporuku, bez toga onda drukčije nije išlo, i on postaje jedan od urednika vijesti na Radio Zagrebu.
    – Bilo nas je tada u Vlaškoj 116 na Radio Zagrebu petnaestak novinara, a ukupno oko 250 ljudi. Kad sam došao 1946., glavni urednik je bio Mladen Škiljan, kasnije poznati režiser u Hrvatskom narodnom kazalištu. Jedan od novinara bio je i Krešo Golik, pa Branko Knezoci, Ervin Peratoner, Vica Balen, Mila Štrok i drugi.
    Horvat je napredovao sve do 1971. kad su ga smijenili i izbacili iz Saveza komunista, malo kasnije i iz Društva novinara. U tome je, kaže, nova predsjednica Društva novinara odigrala vrlo lošu, negativnu ulogu. Čistka je napravljena u svim glavnim hrvatskim medijima.
    Horvat je 1980. umirovljen, ali je tada počeo pisati brojne članke, stajališta i polemike koje je objavljivao pod različitim pseudonimima. Često se potpisivao kao Mihovil Šoštarić ali i Ivo Mihalj, Miho Hrvatin, prof. V. Vincek, Filip Franković, Stjepan Kralj, itd. Nije se potpisivao vlastitim imenom jer mu je bilo zabranjeno javno nastupanje. Objavljuju mu tekstove u Vjesniku, Novom listu, Danasu, beogradskom NIN-u, ljubljanskoj Mladini.
    – Bitka protiv jezičnog unitarizma, za očuvanje hrvatskog književnog standarda i ustavnog imena hrvatskog jezika bila mi je u tom vremenu jedna od glavnih tema. Zbirku tih članaka objavio sam u knjizi »Osuđeni na šutnju« 1991. godine. Borba za hrvatski jezik bila je u onim prilikama vanjski oblik političke borbe za nacionalnu ravnopravnost i osnovna ljudska prava, priča Horvat.
   
Konačno pod vlastitim imenom

U tim se godinama bavi i prevođenjem pa je tako preveo četiri knjige političkih memoara: Aine Kuusinen o staljinskim logorima, Golde Meir o prvim godinama stvaranja države Izrael, Alberta Speera o njegovom tamnovanju u Soandauu te Ruthe von Mayenburg o hotelu Lux u Moskvi.
    Kako Ivo Horvat danas gleda na Hrvatsko proljeće?
    – To je bio masovni pokret za reformu – političku, ekonomsku i demokratsku. Bilo je tu različitih struja – od lijevih do desnih. Ja sam bio u reformskoj struji koju su zastupali Tripalo i Savka. A među studentima bilo je ekstremista koji su naškodili pokretu. Jer, nije to bilo vrijeme višestranačja niti je višestranačje tada moglo nastupiti. I međunarodne su okolnosti bile takve da su i Istok i Zapad tražili da ostanu Jugoslavija i Tito.
    U vrijeme višestranačkih izbora 1990. napunio je 70 godina i mogao je nastaviti pisati pod vlastitim imenom. Pisao je kao slobodni novinar ali opet u stajalištima, reagiranjima, pismima čitatelja. I tada je ponovno dospio na crnu listu jer njegovi tekstovi nisu odgovarali većini medija – svima onima čiji su se urednici ili vlasnici bili ili su se trudili biti politički bliski novoj vlasti. Objavljivao je u Novom listu i Međimurju i ponekad u Vjesniku.     
    Po čemu je devedesetih ponovno bio nepoćudan? Pisao je vrlo često o autoritarnoj svijesti i oživljavanju aveti iz prošlosti. Tako je u svibnju 1992. godine napisao otvoreno pismo ravnatelju Hrvatskog radija Tomislavu Bakariću i u njemu je izrazio nadu da neće na radiju objaviti intervju, kako je to učinila Hrvatska televizija, s bivšim ustaškim funkcionarom Ivom Korskyim koji želi rehabilitirati ustaštvo. »Što je bilo ustaštvo«, piše Horvat Bakariću, »osjetio sam na vlastitoj koži«.
    I danas smatra da je proustaška desnica još uvijek dosta velika opasnost za Hrvatsku. Ta se ideologija uvijek skriva pod navodnom obranom hrvatstva. Tako Horvat navodi tekst šefa nadbiskupske arhive Stjepana Razuma u Hrvatskom listu u kojem on negira zločinački karakter koncentracionog logora u Jasenovcu u doba NDH pa, kako navodi Horvat, traži da se zločinac Pavelić povijesno svrsta ravnopravno s Radićem, Brozom, Tuđmanom i Račanom.
   
   
Nikad sluge svojih gospodara

A današnje novinarstvo bi se, po njegovom mišljenju, trebalo ponajviše baviti gospodarskim problemima preživljavanja u ovoj krizi i položajem hrvatskog radništva. Kaže da se nažalost socijaldemokrati ponašaju kao liberali, a ne kao istinska stranka radnih ljudi koji brane stoljetne tekovine borbe radničkog pokreta.
    A novinari? Najvažnije je da ne budu sluge svojih gospodara nego slobodne javne ličnosti. Zato je u medijima najbolje kad novinari imaju većinski dioničarski paket.
    Pitamo Ivu Horvata kakav je njegov profesionalni i životni zaključak poslije 65 godina novinarskog rada.
    – Prošao sam kroz razne faze, i dobre i loše, stekao mnoga iskustva, politička i životna. Proširio svoj svjetonazor tekovinama međunarodne demokratske ljevice i civilizacijskim dostignućima uopće. Kao i u mladosti, zrno je utopije još u meni. No kakav bi to bio život bez snova, bez zrna utopije?! I danas još s nestrpljenjem očekujem objavljivanje svakog svog teksta. Još ćutim u sebi stvaralački poriv. Dokle? To je zapisano u zvijezdama. Hoće li kakav trag ostati iza mene u mom zavičaju, u mojoj domovini, pod zvjezdanim nebom?

Voljeli su ga Bela i Miroslav Krleža
   
    Horvat je bio veliki ljubitelj knjiga Miroslava Krleže. Umnogome se politički formirao na njegovoj literaturi. Upoznao se s Krležom u veljači 1947. godine.
    – Tada smo Krležu pozvali u prostorije Radio Zagreba da posluša moju interpretaciju njegove kajkavske balade »Na mukah«. Pripremili smo, naime, poseban program u povodu obljetnice Seljačke bune, a to je i tema Krležinih »Balada«. Bio je zadovoljan – Vi ste Horvat Međimurec, zaključio je po mom kajkavskom izgovoru. Krležina baka je bila Međimurka. Nakon emisije nazvala me i Bela i čestitala mi. Krleža me jednog dana pozvao da s tom baladom, umjesto njega, nastupim na akademiji jugoslavenskih pisaca u Zagrebu. Odazvao sam se. Bela Krleža mi je tada predlagala da upišem glumačku školu, no nisam htio, reako sam joj – ja sam novinar i to želim ostati. U Fonoteci Hrvatskog radija nalaze se snimke mojih interpretacija još nekih Krležnih balada.

 Zdenko Duka