I sumnja može biti korisna informacija

29.08.2012.

Nekim je medijima trebalo 48, a nekim čak i 72 sata da postave pitanje kako to da je baš sad javnosti otkrivena sumnja da načelnik karlovačke policije Josip Ćelić mnoge vrijedne nekretnine, koje posjeduje, nije stekao posve legalno. Predugo su čekali da bi čitateljima rekli kako povod nije bez vraga. A ni to nisu  rekli novinari, nego “nepoznati izvori”.
Čitatelji Večernjeg lista reagirali su vrlo brzo, pozivi u redakciju svjedoče o tome. Nisu stali na Ćelićevu stranu, nisu ga ni bezuvjetno optuživali, ali im je vrijeme objave bilo krajnje sumnjivo. Nepovjerenje je potaknuo uvod u tekst Večernjakovog novinara Marka Špoljara, koji je napisao:

“Josip Ćelić, načelnik PU karlovačke, teško da će dobiti novi mandat (danas u 18 sati ima intervju za svoj reizbor) na čelu karlovačke policije nakon što je izbio skandal o podrijetlu njegove imovine. Pod sumnjivim okolnostima kupio je, piše Slobodna Dalmacija, u Lokvi Rogoznici pokraj Omiša golemu kuću na šest etaža s bazenom za samo 200 tisuća eura...”
Marko Špoljar objašnjava svoj neobični uvod ovako:  

“Htio sam biti pošten prema čitateljima. Prvo, dan prije Slobodna Dalmacija je objavila tu priču pa sam spomenuo Slobodnu da se zna odakle poticaj za priču. Drugo, iako u Slobodnoj nije spomenuto da je Ćelić baš ovih dana u utrci za reizbor u karlovačkoj policiji, ja sam taj podatak znao i mislio sam da to trebam reći čitateljima. Barem ovako, u zagradama. Pametnome dosta.”
I jest. Marku Špoljaru pohvale, a nama ostaje pitanje: kako čitatelje ubuduće upozoriti na sumnje? Naime, u novinarskom se poslu događa da sumnjivu informaciju u danom trenutku nije moguće ni potvrditi ni demantirati, a šteta bi bilo ne objaviti je.

Jer, i sumnja je informacija, ali mora biti jasno rečeno da je i sama redakcija nepovjerljiva prema njoj. Mediji to obično izbjegavaju reći pa se pozivaju na neimenovane izvore, što nije dobro. Čitateljima je “izvora bliskih ovome i onome” i sličnih alibija već preko glave i ne vjeruju ni u novinarsku priču ni novinaru koji se takvim sintagmama prečesto služi.

U slučaju Ćelić objavljivanje afere baš u ovom trenutku druge novine problematiziraju kroz riječi nepoznatog “Ćelićeva kolege”: “...uvjeren je kako mu ‘pakiraju’ priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine zbog natječaja za izbor načelnika PU karlovačke” – Jutarnji list, ili kroz “riječi upućenih”: “Sam Ćelić smatra da je aktualna afera čisto ‘pakiranje’...” – Novi list. Vrijedno je spomenuti da je jedino Vladimir Faber, bivši ravnatelj policije, stao pred novinare svojim imenom i prezimenom.   
Čitatelji su, vidimo, shvatili poruku novinara Špoljara, no ipak bi radije da im novinari otvoreno kažu kako i sami sumnjaju u savršenu usklađenost izbijanja afere Ćelić i njegova intervjua za reizbor na dužnost koju i sad obavlja. Jer, to je istina. Većina je novinara sumnjala i rekla tuđim, a ne vlastitim riječima. Napisati da je nešto sumnjivo, jer to taj čas nije moguće dokazati ili opovrgnuti, nije novinarski grijeh, nego dokaz poštenja i vjerodostojnosti.

Ružica Cigler

Povratak