A MOJ KANDIDAT za šefa HRT-a je...

29.09.2012.

A moj kandidat za šefa HRT-a je (sad na tren zamislite dramatsku pauzu i glazbu koja pojačava napetost) Božo Maljković! Eto ga na! Sada smo mirni, jer smo se na vrijeme ukrcali u vlak onih koji su požurili, ranije nego ikada prije, kazati na glas koga bi od kandidata na natječaju za izbor glavnog ravnatelja HRT-a tako rado vidjeli u spomenutoj fotelji. To što Božo Maljković, na žalost, nije kandidat, već se radije i dalje bavi košarkom, to i nije tako bitno. Jer, kakva se medijska atmosfera stvara, koje god ime da na glas izgovorili bit će dobro, i bit će stav, i bit će putokaz i svjetlo u tmini. Jer, naš čovjek je naš program, kad već zakonodavac i opet ne zna kakvu bi to televiziju zapravo htio.
    E, da Božo Maljković i zlatno doba hrvatske košarke. Čovjek je došao niotkud, došao u Jugoplastiku koja je tada bila na koljenima slično k'o sad pa napravio od nje višestrukog prvaka Europe i stvorio generaciju igrača kakve više nikad na ovim prostorima nije bilo. Od kandidata za ravnatelja HRT-a očekuje se otprilike isto, da dođu, da dignu na noge posrnuli javni servis, ne da stvore nego da ožive eutanaziranu generaciju djelatnika, pa da postanu prvaci makar famozne regije te tako vrijedni mjesečnog harača zvanog pristojba. Domagoj Novokmet v.d. glavnog ravnatelja HRT-a, Saša Runjić producent koji je onomad stvarao RTL, Goran Radman ex direktor Televizije Zagreb, i čelnik Microsofta i veleučilišta VERN, Duško Radić urednik na Hrvatskom radiju. Favoriti. Ozbiljni kandidati. Mogu li oni biti Božo Maljković!? K vragu, teško da mogu, ako ništa ono iz jednostavnog razloga – Maljković je došao izdaleka, doveli su ga tadašnji ludo hrabri čelnici Jugoplastike, dobio je sve ovlasti i svu slobodu, nije bio dužan nikome ništa i na koncu vrhunski je obavljao svoj posao. A od našeg kandidatskog društva, baš nijedan ne zadovoljava baš sve spomenuto, a kad ga ustoliče garant će i to malo što udovoljava otići do đavola, barem tako povijest uči.
   
Veličina je bitna

    Zato se kandidatura u nas i svodi na pisanje programa, virtualnu šetnju dobrim željama i općim mjestima, na kičastu čestitku te odlučno možda da se sreže broj ljudstva, ušpara koja kuna i vrate višemilijunski dugovi, proizvede više i bolje a za manje novca. Zato se u nas analiza kandidata svodi na to čiji je materijal ljepši i veći, istkan na više stranica, baš kao da više ne vrijedi ona kako veličina nije važna. Kada se bira ravnatelja HRT-a onda očito veličina itekako igra ulogu.
    Elem, što misli o kandidatima, recimo, predsjednik države!? Na glas ne govori ništa, niti bi baš smio. S druge, pak, strane svi su kandidati barem pokušali obići sve važne adrese u državi, a neki su se dječački snuždili kad ih na neke od važnih adresa nisu pripustili. Predsjedniku je, navodno, mio Goran Radman. Ali, opet, tko je predsjednik da se u to miješa. Davno su prošla vremena kad su predsjednik i premijer dogovarali tko će sjesti na prisavski tron, makar Mirko Galić, iz današnje perspektive gledano, uopće nije ispao loše rješenje. Radman bi mu morao odgovarati. U najboljim je godinama, pristojan je, fin, odmjeren, uglađen, taman da se tišina zelenila Pantovčaka ničim ne poremeti. A opet, ni s ovom aktualnom vlasti na HRT-u nije predsjednik u lošim odnosima.
    A što kaže predsjednik Vlade!? Ništa, ne smije sve i da hoće, a ima i važnijih problema. A opet, kakav si premijer ako ti nije važna tvrtka s tri i nešto tisuće ljudi, ona koja ti pojede kuna i kuna, koja formira javno mnijenje, te, htjeli ne htjeli, od puka čini normalan ili nenormalan neki svijet. Stranka na vlasti vazda je to kontrolirala, pa što ne bi i dalje. Što premijer misli, nitko zapravo ne zna, jer je na koncu premijer, kapa mu zato dolje, jedini s vrha koji nije u goste primio nijednog od kandidata koliko god da su uporni bili. No, zato baš svatko nagađa što to premijer želi, naučeni da svaki premijer nešto želi kad je HRT u pitanju. Premijerovo raspoloženje kreira se ovisno od toga za kojeg kandidata navijate. Jedni tako vele Runjić mu je pri srcu. Drugi kažu nije tako, jer ni njemu ne treba televizija nalik krajnje komercijalnom RTL-u kojeg je Runjić onomad stvarao. Radman mu je, tvrde kuloari, bio nemio, jer onomad nije razumio potrebu da baš Milanović zasjedne na čelo SDP-a, a opet koliko god velika bila nepoznanica što je od Radmana ostalo od doba kad je vodio Televiziju Zagreb, možda je ipak on taj koji je u stanju vratiti stari sjaj HRT-u. Jest, dodijava Radman tražeći nemogući, apsolutni konsenzus svih, no na toj nekoj širokopojasnoj razini možda je jedino njegovo imenovanje ono koje donosi mira.
   
Lakoća otpuštanja

    Što, pak, kažu mediji, imaju li svoga kandidata? Ima ga ako nitko izdavačka kuća EPH čiji je kandidat samo jedan – Saša Runjić. Biti zastupnikom a ne naježiti se na riječi kolumnista Davora Butkovića koji se boji kako je Runjić jednostavno poslao zastupnicima program koji je za njih preambiciozan, nemoguće je. Ambiciozan, jer je, eto, deblji od konkurentskih. A i u novce se, kano razumije. Jer, producirao je onomad – pamti se slabo od puka primljen pokušaj da ga oživi – »Pozorište u kući« a to je lijep znak za svakog tko je van HRT-a i bavi se produkcijom da će ih cijeniti više i biti svjestan njihovih bremenitih života, kad mu danas sutra zakucaju na vrata. Uz to bi i odmah otpustio jedno dvije trećine HRT-ova življa, a ta lakoća otpuštanja danas je u nas itekako na cijeni.
    Što, pak, kažu zastupnici! Za sad ništa, ali je posve sigurno kako barem dio njih – narodnjaci, recimo, poglavito oni blago odmetnuti od svog predsjednika – tipuje na Domagoja Novokmeta, jer da ne tipuje pa ne bi ga ni birali za v.d. ravnatelja s tolikim ovlastima. Još da nije tog nesretnog radnog iskustva, te dileme ima li ga ili nema, tog utega koji će se Novokmetu razbiti o glavu izabrali ga ili eliminirali u startu. Jer, ako ga eliminiraš kako si ga za v.d. birao, a ako ga ostaviš kako si to samo vješto rastegnuo do pucanja poprilično striktnu odredbu vlastita natječaja!? S druge strane, čovjek je razigrao u ovo malo mjeseci program, pokrenuo HRT 3, pa tko god da dođe imat će grdih problema rušiti ono što valja samo zato jer njegovi ljudi imaju drugačiju viziju.  
   
Iskusan igrač

    Na koncu, kad je sve to tako, nije nemoguće da dok se troje glođe ispliva četvrti, zašto ne i Duško Radić. Em je iznutra, em je uglađen, em je iskusan igrač koji se često natječe na sličnim natječajima, taman da mu izborni program ne bude ništa slabiji, pa ni drugačiji od konkurentskih. Od njega djelatnici barem mogu očekivati da će s više takta rješavati višak ljudstva, čisto da mu je sutra lakše hodnicima šetati.
    I tko je onda najizgledniji, ako već ne najbolji kandidat za ravnatelja HRT-a!? Onaj koji će biti prezentan na van, onaj koji već sada zna da treba otpustiti 2000 ljudi, onaj koji je uvjeren da javni servis ne mora biti komercijalan da bi ga itko držao relevantnim ili onaj koji ima najveći životopis... K vragu, Božo Maljković nije imao nikakav nacifrani životopis pod miškom, pa je odradio svoj posao savršeno. A kad je već tako, mudrim se čini promijeniti prvu rečenicu ovoga teksta, pa kazati: »A moj kandidat za šefa HRT-a je (dramatska pauza nam više i ne treba) Zlatan Avar!« Zašto? Ne zato što je, za razliku od Maljkovića, stvarno kandidat, niti zato što je voditelj odjela informacijskog sustava HRT-a, već zato što ima sjajno prezime! Avar! Oronuloj prisavskoj tvrđavi taman je to potrebno, Avar kad već i kakvog Huna nema među kandidatima!

Siniša Pavić

Povratak