Top lista nadrealista

30.09.2012.

Ne znam može li građane još išta šokirati, ali vijest da će se u emisiji »Nedjeljom u dva« ukazati Ivo Sanader djelovala je kao hladan tuš u prevrtljivom rujanskom finalu. Naivnu pretpostavku da su s kadrovskim rokadama i pokretanjem Trećeg programa na državnoj dalekovidnici zapuhali novi vjetrovi, za tili čas pokopao je Aleksandar Stanković.
    U nekom brzopoteznom prilogu spremno je izjavio da su novinari koji se protive Sanaderovu gostovanju zalutali u tu profesiju. Hvala Bogu da sam zalutao u novinarstvo kojem je barjaktar samodopadni Stanković. Općepoznate fraze o tome kako nitko nije kriv dok se ne dokaže njegova krivica, gotovo su bespredmetne u zemlji u kojoj su porušeni svi kriteriji i zbrisani svi obziri. Normalno je da se Hrvoju Vojkoviću isplati otpremnina od 4,5 milijuna kuna (jer je genij), normalno je da je doministar Zdenko Antešić 24 sata bio u mirovini, pa je isto tako normalno ili poželjno da čovjek koji je otac i sin svih korupcijskih afera gostuje u Stankovićevoj brbljaonici.
    Naravno, nije Stanković taj koji bi Hrvatsku trebao učiniti boljom nego što jest, kao što nije na televiziji da laže i maže (iako to nerijetko čini) o bilo kojem društveno važnom fenomenu. Ali tvrditi da javnost zanima što Sanader misli o Jadranki Kosor, ili o Karamarku, nije ništa drugo nego demagogija. Javnost u ovom času zanima samo to da se ona hrpa postupaka, koja se vodi protiv bivšeg premijera, privede kakvom-takvom kraju. Toj istoj javnosti gadi se zaviriti u novine od svih tobožnjih svjedočenja, prenemaganja i braniteljskih smicalica koje suđenje polako ali sigurno pretvaraju u farsu. Procesi Sanaderu nisu samo procesi privatnoj osobi, nego takvoj politici i takvoj Hrvatskoj s kojom bi jednom za svagda trebalo razračunati. Pitanje je uopće je li ideja o takvom gostu potekla od Stankovića ili su mu je nametnuli oni koji slučaj Sanader žele kanalizirati u drukčijem smjeru. Brifiran na fiškalski način, svjetski PEN centar pokušava stati u zaštitu bivšeg premijera, belgijski novinar Dan Alexe sprema knjigu o Sanaderu, a u pokušaju come backa sada asistira i jedan televizijski urednik.
   
Šansa

Stanković prodaje floskule o javnom interesu, iako se iza toga krije samo želja da se dočepa još jednog (sumnjivog) trofeja. On se hvali kontinuitetom svoje emisije, iako bi analiza pokazala da su 90 posto njegovih gostiju bili karijeristi, šovinisti, defraudanti i svi mogući šarlatani, takvi zapravo tipovi koji pjevaju himnu i kradu lovu da bi se u trenucima panike pompozno hvatali za krunicu. Dakako, Stanković je opipavao puls nacije, ali mogao je barem svake pete nedjelje pozvati goste drukčijeg profila, pokazujući da postoji jedna bolja Hrvatska koja nije nazdravičarska i kleptokratska i koja je, da joj se pružila šansa, mogla trasirati izvjesniju budućnost. Ovako, građani su svedeni na Sanaderovo cirkusiranje, na Vladu koja garantira nezaposlenost i na Čačića koji im savjetuje da prestanu pušiti, pa neće imati problema s nagomilanim računima. To ti je ekonomski ekspert!
    Kad bi državna televizija bila slobodna, onda njen program ne bi do te mjere bio ideologiziran, a još manje bi bilo moguće hiniti da je pojavljivanje jedne krajnje suspektne osobe u najgledanijem terminu posljedica medijske inventivnosti usklađene s javnim interesom. Da Stanković ne podilazi jeftinim izazovima, mogao je ugostiti vojsku impresivnih imena koja bi riječju i djelom pokazala da postoji i bolji svijet, a ne samo onaj koji se vrti u krugu kriminala i nacionalističkih revindikacija. Zašto nije ugostio Martinu Filjak, zagrebačku pijanisticu koja obitava na različitim europskim adresama, koja je ostvarila zavidnu karijeru i koju definiraju takvi pojmovi kao što su talent, rad, studioznost i dalekovidnost? Zašto nije proveo jedan sat s Borisom Gunjevićem, evangeličkim svećenikom, predavačem na Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik«, koji se svojom knjigom, objavljenom u tandemu sa Slavojem Žižekom, pročuo i u Sjedinjenim Državama?
   
Blef

Gunjević je sve prije nego učahureni pastor, a podatak da je pjevao u zagrebačkom hardcore bandu »Paruzija« mogao je biti dodatan izazov za Stankovića. Zašto nije sjeo s Alešom Debeljakom, slovenskim pjesnikom, esejistom i profesorom ljubljanskog sveučilišta? Debeljak je oženjen američkom spisateljicom Erikom Johnson, objavio je knjigu »Balkansko brvno« i imao bi što reći o aktualnim parbama iz perspektive koja se bitno razlikuje od onog što se u ovom dijelu svijeta desetljećima promovira. Zašto se nije sjetio Beograđanina Ivana Čolovića, koji se bez kompleksa razračunava sa svim lokalnim mitovima i koji je za svoj rad honoriran Herderovom nagradom? Ali takve persone nisu podobne za ono što podrazumijeva Stankovićeva top lista nadrealista, režirana tako da gledatelji povjeruju kako ugošćuje pupoljke nacionalne inteligencije, koji će ih svojim miomirisima spasiti od nagomilanog smrada.
    Tvrditi da Hrvate zanima što Sanader misli o svojim političkim nasljednicima, nije ništa drugo nego blef. A možda ih zanima što misli o novom filmu Woodyja Allena ili o četverozupki napuhnjači, otrovnoj ribetini uhvaćenoj u cavtatskom akvatoriju? A možda bi Stanković nakon Sanadera mogao ugostiti i Ratka Mačeka, kad već ne može razgovarati s njegovim mnogo slavnijim prezimenjakom Vladkom? A mogao bi pozvati u studio Nevenku Jurak ili Branku Pavošević? Nije red da ignorira ženski rod, tim više što bi dotične gospođe imale što primijetiti o filozofiji dugih prstiju koja se tako dobro udomaćila u slobodoljubivoj Hrvatskoj. Osim što je pljuska svakom građaninu koji plaća što i ne bi trebao plaćati (televizijsku pretplatu), Stankovićev blef sa Sanaderom posljednji je čavao u lijes ozbiljnog novinarstva. Toliko hvaljeni pluralizam rezultirao je relativizmom i pljuvanjem po elementarnim vrijednostima. Svake nedjelje pošteni Hrvati sjede doma, spremaju ručak u društvu svojih najbližih i čekaju Stankovićevu predstavu. Što se mene tiče, u 14 sati ne kanim sjesti pred televizor. Onima koji će to učiniti, za svaki slučaj želim dobar tek.

Zdravko Zima

Povratak