Prava istina o nacističkim novinarima!

30.09.2012.

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata 15.000 novinara, pisaca, pjesnika, fotografa, snimatelja, filmskih i radioproducenata, izdavača, grafičara, slikara i reklamnih dizajnera mobilizirano je u Propagndakompanie (propagandno odjeljenje) njemačke vojske. U svojoj posljednjoj knjizi “Nazi Propaganda and the Second World War” britanski povjesničar Aristotle A. Kallis obradio je principe propagandnog rada nacističke Njemačke.

Svemoćni ministar propagande Trećeg Reicha dr. Joseph Goebbels odlučio je da neće ponoviti greške iz Prvog svjetskog rata u kojemu su ratni dopisnici bez kontrole izvještavali za matične medije. Odlučio je da novinara na fronti uopće neće biti, nego će ih zamijeniti pripadnici oružanih snaga koji će u skladu s naredbama izvještavati o događajima na bojištu. Svi su nosili uniforme njemačke vojske, a na epoletama i kragnama imali su posebne oznake struke, svjetloplavi obrub. Svi su prošli tromjesečnu obuku kako bi se mogli boriti ako bude potrebno, a kada su bili na dužnosti, uvijek su bili naoružani.

Njihov je rad do kraja rata koordinirao zapovjednik general-major Hasso von Wedel, a osnovni im je zadatak bio da svoje stručno znanje primijene s ciljem da se utječe na tijek rata psihološkom kontrolom raspoloženja u pozadini, u inozemstvu, na fronti i na neprijateljskom teritoriju. Tako su pripadnici Propagandakompanie postali jedan od vitalnih elemenata njemačkog ratnog napora, kombinacija ratnog dopisnika, publicista i majstora propagande.

Prvih dana napada na Poljsku ratni dopisnici iz neutralnih zemalja u Berlinu bili su zasuti fotografijama, izvješćima i filmskim žurnalima. Američke novine su bile pune njemačkih fotografija. Na naslovnicama su dominirale vijesti iz Berlina, a filmski žurnali u napadu na Poljsku prikazivani su u kinima diljem SAD-a. Pripadnici PK-a bili su raspoređeni u sve rodove njemačke vojske, pješadiju, mornaricu i avijaciju. Bili su u avionima koji su izvodili prvi val napada i snimali dotad neviđene slike bombardiranja i zračnih okršaja. Snimke obaranja savezničkih zrakoplova ubrzo su obišle svijet. Kao mornarički izvjestitelji bili su na svim većim brodovima, a povremeno su pratili i posade podmornica. Jedan od takvih izvjestitelja bio je i pisac Lothar-Günther Buchheim koji je proveo više mjeseci s podmorničarima, da bi na kraju napisao knjigu “Das Boot” prema kojoj je snimljen istoimeni film. Za razliku od savezničkih ratnih izvjestitelja koji su morali kaskati za vojskom i usput nailaziti na administrativne zabrane, njihovi njemački kolege uvijek su bili na prvim tenkovima koji su ulazili u neki osvojeni grad. Na raspolaganju su im bili najmodernija komunikacijska i prijevozna sredstva te neograničene količine benzina.

S kamerama u rukama skakali su padobranom iz aviona tijekom desanta na Kretu, bili u avionima koji su bombama zasipali britanske gradove, u tenkovima koji su se probijali kroz ruske stepe, pa ne čudi da je od 15.000 pripadnika PK-a tijekom rata poginulo njih 4500, dok ih je više od 6000 bilo ranjeno. Tako da su novinari kojih je poginulo gotovo trećina drugi po postotku žrtava po pojedinom rodu njemačke vojske. Prvi na listi su podmorničarikojih je bilo 40.000, a život je izgubilo 30 tisuća.

Njemački ratni dopisnici bili su gotovo uvijek korak ispred svojih savezničkih kolega. Prilikom napada na Norvešku 1940. bili su u prvim redovima invazijskih trupa, a pet dopisnika PK-a bilo je na krstarici Blücher koja je potopljena vatrom iz topova s tvrđave Oscarsborg tijekom napada na Oslo. Četvorica su poginula, dok je peti, fotoreporter Max Ehlert, ostao živ. Spasio je snimljene fotografije i napisao reportažu o onome što je doživio.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Povratak