Intervju: Zdenko Duka: Portali moraju uvesti naplatu za sadržaj

22.10.2012.

Novinarstvo nikada nije bilo u težoj situaciji: otkazi i smanjenje plaća gotovo su svakodnevna pojava. Kvaliteta novinarstva iz godine u godinu sve više opada, nakladnici zarađuju sve manje, a čitatelji su nezadovoljni najbanalnijim greškama koje svakodnevno pronalaze u novinarskim člancima. Zašto je to tako i kako to promijeniti, samo su neke od tema o kojima smo porazgovarali s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Zdenkom Dukom.
Koji su uzroci katastrofalnog stanja u novinarstvu?
Dva su glavna uzroka. Ako govorimo o pisanom novinarstvu to su ekonomska kriza koja je znatno smanjila oglašavanje i besplatni sadržaj na web portalima. No, ni web portali koji su jako posjećeni, odnosno čita ih više ljudi negoli je to slučaj sa novinama, ne ostvaruju znatnije prihode. Mediji još uvijek nekako opstaju, ali to se lomi preko leđa novinara: oni ostaju bez posla i jako su im se smanjile plaće u posljednjih nekoliko godina. Vlasnicima medija odgovara smanjenje plaća novinara, jer će oni koji kreću u nove projekte u startu dati manju plaću, a i u budućnosti bi zbog toga novinari mogli imati probleme. Novinari i građevinski radnici struke su koje su najviše stradale u posljednjih nekoliko godina.
Spominje se smanjenje PDV-a na novine u iznosu od 5%. Hoće li to pomoći novinarima? Ta mjera će, ako do nje dođe, više odgovarati izdavačima.
Ali, novinarima ni ne može biti bolje, ako ne bude bolje nakladnicima. Ukoliko ova mjera stupi na snagu, neće medije izvući iz krize, ali će im donekle olakšati poslovanje.
Koliko su novinari sami krivi za nastalu situaciju?
Poprilično. Vidite, mi novinari pratimo mnoge druge sektore kako prolaze kroz razne turbulencije, a najmanje pišemo o nama samima, a jako smo ugroženi. Međutim, nekad to i nije lako, jer postoji nekakav prešutni dogovor među vlasnicima medija. Ako novinari jedne kuće pišu o problemima druge, zapravo iznose u javnost i svoje prljavo rublje. To smo najbolje vidjeli na primjeru štrajka novinara Večernjeg lista prošle godine koji su mediji relativno slabo pratili.
Ali, zašto onda te probleme ne prati HRT? Mi o njihovim problemima stalno pišemo, a oni o našima gotovo nikad ne izvještavaju.
Prvenstveno, mi puno o njima pišemo, jer su oni u našem vlasništvu pa ih je stoga i potrebno kontrolirati. S druge strane, slažem se s vama da bi puno više trebali informirati javnost o problemima novinara, jer bez kvalitetnih novinara i kvalitetnog novinarstva nema ni kvalitetne demokracije. Vjerojatno odgovor leži u oglašavanju. Oni ipak dobivaju oglase i od medijskih kuća kojima ne bi bilo najdraže da se izvještava o problemima kroz koje prolaze djelatnici tih tvrtki.
Zašto HND nešto više ne poduzme po tom pitanju, primjerice, organizira opći štrajk novinara kako bi se ukazalo na sve probleme?
Nije na nama da organiziramo štrajk, već na Sindikatu novinara.
Ali, dobro, vi ste s njima u svakodnevnom kontaktu.  I prostorije su vam u istoj zgradi. Je li opći novinarski štrajk uopće moguć?
Mislim da je teško moguć. Novinara je puno, svatko ima svoje interese i teško bi se pronašla takva solidarnost. Smatram da bi takav štrajk bio dobar, jer bi to bilo veliko upozorenje novinara da se s njima ne može postupati kao sada. Nažalost, neki nakladnici smatraju da novina može izlaziti čak i bez novinara. Mi stalno upozoravamo na tu opasnost.
Kakvo je vaše mišljenje o internet novinarstvu?
Donijelo je više dobrog, nego lošeg. Prvo, informacije su postale jako brze, gotovo u realnom vremenu. Drugo, povećali su pluralizam medija. Treće, otvorili su mnoge bitne teme o kojima su šutili pisani mediji. Imaju još dobrih strana, kao i onih loših. Povećali su žutilo, a to je i donekle jasno, jer im je problem doći do profita. To je glavni problem novinarstva. Pronaći ekonomsko održiv model. Internet i pisano novinarstvo moraju nadopunjavati, zapravo postaju jedno. Važno je naći modele kako će se financirati.
Je li rješenje u naplati sadržaja na internetu?
Sigurno, jer iza toga stoji novinarski rad koji ne može biti besplatan. Možda ne treba naplatiti klasične vijesti, ali neku analizu, istraživanje, komentar, kolumnu i slično svakako treba.
Ne slažem se s vama. Po mojem mišljenju bi trebalo naplatiti sav sadržaj, a ne pojedini. Čitatelje, analize i istraživačko novinarstvo manje interesiraju od banalnosti. Dokaz je tabloid 24 sata koji od svih pisanih medija, jedini radi s pozitivom. Opet bi čitatelji čitali besplatne vijesti, a ne bi plaćali ozbiljno novinarstvo. Neki takvi pokušaji na Zapadu su propali, među njima i onaj New York Timesa.
Da, ali neki su i uspjeli poput Economista, kojima raste čitanost i online i tiskanog izdanja. No, njihovo je tržište znatno veće, i to je neka sasvim druga priča. Ja svejedno mislim da će takav model u budućnosti zaživjeti i kod nas. Pomaci prema naplati sadržaja idu i u nekim drugim državama kao što su primjerice Slovačka ili Slovenija. I oni su tek u povojima, gotovo nigdje na svijetu ne postoji nekakava prokušana formula koja bi se za sve primijenila i donijela novinarstvu održivo poslovanje. Međutim, svakako smatram da se sadržaj mora naplaćivati, jer novinarski rad ne može biti besplatan.
A što je s prenošenjem sadržaja? Jedan portal uzme cijelu vijest od drugog i nikom ništa. Doduše, navede se izvor, ali kakva korist tom portalu kad čitatelj uopće ne klikne na njega, već cijelu vijest pročita na onom portalu koji ju je, da tako kažemo, ukrao?
To bi zaista trebalo definirati i urediti. Nikako se ne bi smjela prenositi cijela vijest, čak ni dio vijesti koji kazuje sukus informacije, već samo rečenicu ili dvije te postaviti link na originalni tekst na koji bi čitatelj potom došao. Tu se ipak radi o autorskim pravima. Svakako bi to trebalo urediti. Danas postoje neki dogovori među nakladničkim kućama pa i ograničenja u preuzimanju sadržaja, ali većina medija se toga ne drži.
Koliko su političari krivi za stanje u medijima? Kao da ih ne zanima što se događa s 'čuvarom demokracije'?
Osim porezne politike mogli su poduzeti i neke druge korake prema medijima. U Francuskoj, primjerice, Vlada sufinancira kupnju novina studentima i na taj način potiče čitanost i stvaranje kritičkog mišljenja kod mladih intelektualaca. Ministarstvo kulture trenutno je na početku izrade medijske strategije, raspitivaju se što se sve događa u medijima kako bi se krenulo u izmjene zakona o medijima. Mi ćemo svakako nastojati najaktivnije sudjelovati u tim izmjenama. Vlada ne smije pasivno promatrati ovakvu lošu medijsku situaciju, iako opet ne bi bilo dobro da se iz proračuna financiraju privatnici, jer to nije fer prema nekim drugim tržišnim utakmicama. Također, mogli bi se osnovati medijski fondovi odakle bi se sredstva određenim kriterijima raspodijeljivala medijima. Za sada postoji fond za pluralizam medija pri Vijeću za elektroničke medije, ali se novac tamo još uvijek dodjeljuje poprilično netransparentno.
Svojedobno sam u Objektivu pisao o ideji medijskog fonda koji bi se punio uzimanjem nekog postotka od internet operatera (T-coma, B-neta i drugih) i dijelio medijima po strogo zadanim kriterijima. Korisnici tim tvrtkama plaćaju za uslugu interneta, a na internetu ponajviše čitaju upravo vijesti. Drugim rječima, novinari su ti koji hrane T-com, B-net i ostale internet operatere i to besplatno. U velikoj mjeri radi nas novinara, ljudi plaćaju internet pretplatu. Što mislite o toj ideji?
To je također jedna od mogućnosti, koja je vrlo dobra, jer nije državni novac i ne bi patio proračun. Ljudi zaista svoje slobodno vrijeme ponajviše provode uz medije, na internetu. I kada su na Facebooku ili nekoj drugoj mreži najčešće se povezuju na vijesti s portala. Također bi u isti taj medijski fond mogao ići dio novca od prodaje mobitela. Mobiteli su danas u znatnoj mjeri platforme preko kojih se ljudi informiraju.
Što mislite o transparentnosti vlasništva u medijima?
Jedno je ono što piše o sudskim registrima, a drugo je stvarnost. Mnogi vlasnički ugovori su tajni pa se nikad ne zna tko stoji iza pojedinog medija. Uzmimo ove nedavne istupe Jure Hrvačića. Točno je da je on upisan u određenom postotku kao vlasnik Radija Antene, a sad, je li on ima kakav ugovor s Miroslavom Kutlom koji se spominje kao vlasnik iz sjene, teško je reći. Možda ni nemaju neki ugovor, nego neko prebijanje dugova(nja). Teško je pratiti taj trag. Na kraju krajeva, mnogi mediji su u velikim kreditima pa se slobodno može reći kako su i banke dobar dio vlasnika. Upravo to se dogodilo s „Novim listom“ nakon što bivši vlasnik Robert Ježić nije mogao vraćati kredite, banka ga je preuzela i dalje preprodala. Svakako vlasnička slika medija nije jasna, a samim time, to nije dobro. Zakoni puno toga jasno propisuju, ali gotovo nitko ne nadgleda njihovu primjenu. Predsjednik Josipović je nedavno u jednom intervjuu rekao dobru stvar u vezi vlasništva nad medijima- da bi bilo dobro da se vlasnici medija ne bave nekim drugim poslovima.
Koliko je premijer Milanović otvoren prema novinarima? Bi li trebao organizirati redovite konferencije, kao što je to radio njegov prethodnik u SDP-u Ivica Račan dok je obnašao tu funkciju?
Ova Vlada je otvorenija prema medijima u odnosu na HDZ-ovu, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri. Press konferencije na mjesečnoj razini bile bi važne, jer bi novinari iz manjih medija mogli doći u mogućnost pitati ono što ih zanima. Ovako, premijer razgovara sa svega nekoliko mainstream medija, a i to radi rjeđe nego bi trebao. Tako da smo postali svjedoci da se izjave uzimaju u novinarskim „sačekušama“ što nije najbolje rješenje. U tim se „sačekušama“ postavi jedno ili dva pitanja, a širi dijapazon svakako izostaje.

Što mislite o korporaciji EPH? Je li ona učinila više dobrih stvari za hrvatsko novinarstvo ili više štete, obzirom da svi znamo kako je njezin vlasnik Ninoslav Pavić „šurovao“ s politikom i to još uvijek radi?
Smatram da je EPH napravio više pozitivnih stvari za hrvatsko novinarstvo, nego negativnih. I sam sam tamo radio gotovo čitavo desetljeće. „Globus“ se u dobu kada se pojavio zaista bio institucija. EPH je imao široki spektar različitih listova i time je zaista doprinio razvoju novinarstva na ovim prostorima. Također, puno je iznimnih autora radilo i još uvijek rade za EPH. Gotovo da nema vrhunskog hrvatskog novinara koji nije radio za EPH. Negativne stvari su netransparentnost vlasništva, bliskost s politikom, privatizacija Slobodne i slične stvari poznate javnosti, ali kad se sve zbroji i oduzme, EPH je u velikoj mjeri unaprijedio hrvatsko novinarstvo.
A o Styriji?
Privatizacija im se višestruko isplatila.
Kako ocjenjujete rad Vijeća za elektroničke medije?
Poboljšao se tijekom vremena, ali još uvijek nedovoljno. Poprilično im je rad netransparentan. Primjerice, oni bi sve svoje koncesijske ugovore trebali imati na svojim web stranicama. To su javni dokumenti, a oni kao da ih skrivaju. Bojim se također da se programski sadržaji koji su temeljeni na koncesiju često puta mijenjaju, a da to Vijeće ne sankcionira.
A što kažete na novo vodstvo HRT-a?
Mislim da dobro obavljaju svoj posao i da su u ovo kratko vrijeme napravili veliki zaokret. Prestali su se utrkivati s komercijalnim televizijama i približili su se onome što volimo nazivati javni servis. Također, poboljšali su se u informativnom programu, kritičnije pristupaju temama. Zalažem se za to da ljudi koji će voditi izbor za novo vodstvo HRT-a obrate pozornost na kvalitetne pomake u programu. Mislim da bi ovoj ekipi trebalo omogućiti da radi dalje, jer su se pokazali kao dobar izbor.
Nisu li pomalo smiješni ti konstantni izbori na HRT-u? Nekada je dobro da netko tko je loš dugo ne „hara“ javnom televizijom, ali također je loše da nekoga tko se tek uhodao i počne raditi dobar posao odmah miče s te pozicije.
Naravno da je to loše, a tako je nažalost u Hrvatskoj i u drugim sferama života. Kako koja politika se promijeni, sve kreće ispočetka. Oko važnih stvari trebalo bi donijeti konsenzus i držati se dugoročnih ciljeva i strategija. Tako i javna televizija svakih šest mjeseci ili godinu dana opet počinje ispočetka. Tako nikada neće ostvariti svoj cilj, biti javni servis građanima koji za to plaćaju pretplatu. Zato ponavljam da bi trenutnom vodstvu HRT-a trebalo dati da javnu televiziju duže vremena vodi, jer su se već dokazali.
Trebaju li novinari i urednici snositi sankcije za laži koje ponekad objavljuju?
Apsolutno. Kod nas u novinarskom društvu postoji Novinarsko vijeće časti koje radi na takvim slučajevima, svaki prigovor na novinarski prilog se odradi na najbolji mogući način. Otrpilike, na godišnjoj razini se razmatra oko stotinjak takvih slučajeva. Sankcije nisu novčane, nego etičke. Postoji cijela dokumentacija novinara koji se nisu proslavili i ti dokumenti koje Vijeće časti posjeduje uvijek će biti zanimljivo štivo u raznim analizama. Dokumnetacija o Vijeću časti je na web-stranici HND-a. Svatko koga zanima može to vidjeti.  Krajnja posljedica za neetične novinare može biti i izbacivanje iz HND-a. Mislim da Vijeće časti dobro odrađuje svoj posao. Uskoro će i Hrvatsko vijeće za medije početi s radom. Sastavljeno je od novinara i od predstavnika nakladnika. Značajno je da će u tom Vijeću odlučiti i novinari i nakladnici, odnosno, dobro je što će skupa riješavati medijske probleme, prije svih one vezane za narušavanje novinarske etike. Važno je da će tu biti nakladnici, jer novinar ponekad iako narušava etiku, ne radi to svojom voljom, već a priori zna što nakladnik preko urednika želi postići s pojedinim tekstom.
Treba li u škole uvesti medijski odgoj? Danas smo svi okruženi medijima i jako utječu na naš život. Uzmimo samo primjer gole tete s naslovnice. Neka tinejdžerka može upasti u depresiju kada vidi dotičnoj savršeno tijelo, a ne zna da je ova izretuširana u photoshopu.
Svakako bi ga trebalo uvesti. Postoje istraživanja koja kažu da ljudi najviše slobodnog vremena provode uz medije. Znači, kada ne spavaju ili ne rade, najviše su uz medije. Onda je jasno da jako utječu na njihove živote. Mladi su pogotovo u opasnosti, jer još uvijek ne znaju kako mediji (i reklame) funkcioniraju, a često još i nemaju kritičko mišljenje. Medijski odgoj bi omogućio bolje snalaženje, a činjenica je da će u budućnosti mediji imati još jači utjecaj na naše živote. Potpuno smo okruženi i obuzeti medijima.

Maro Marušić

Povratak