I PRED MRTVIM FERALOM Hrvatskoj je neugodno

27.10.2012.

Ogledalo društva u nastajanju, dokumentarac Svetlane Broz o Viktoru Ivančiću i Feral Tribuneu, nije kvalitetan film. Ili – ako želimo ublažiti – on to nije u mjeri u kojoj je njegova tema kvalitetna. To je 45-minutni slijed izjava istomišljenika o važnosti Feral Tribunea te o osobnoj hrabrosti njegova dugogodišnjeg glavnog urednika Ivančića i njegovih suradnika.
    Sugovornici u filmu vjerodostojni su i upućeni novinari i bliski promatrači Ferala iz Hrvatske, BiH i Srbije, ali nedostaju ključni ljudi za nastanak, trajanje i opstanak lista, poput, prije svih, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, ali i, primjerice, Đermana Senjanovića i Slavka Goldsteina. Film je snimljen i montiran bez velike dokumentarističke ambicije i stručnih kvaliteta. Autorica nije ni sineastica ni redateljica, nego aktivistica za ljudska prava. Film je prigodan, snimljen nekako rutinski, kao jedan od nekoliko filmova snimljenih o ovogodišnjim dobitnicima nagrade koju za građansku hrabrost dodjeljuje sarajevska nevladina organizacija Gariwo (Gardens of the righteous of the world), u spomen na Duška Kondora, aktivista za ljudska prava iz Bijeljine, kojega su 2007. ubili u njegovu stanu.
    Nagrada se dodjeljuje od 2008., a ove je godine Viktor Ivančić odlikovan za »afirmaciju građanske hrabrosti«. Ostala tri ovogodišnja laureata – posthumno Nedjeljko Galić iz Ljubuškog, Božo Koprivica iz Mostara te Matija Stevo iz Brčkoga – nagradu su dobili za osobnu hrabrost u spašavanju sugrađana suprotnih nacionalnosti tijekom rata. »Ogledalo društva u nastajanju«, dakle, dobronamjeran je, ali nedorađen prilog istraživanju nasljeđa Feral Tribunea – istraživanju koje još nije ni počelo.
   
Šutnja i optužbe

Ali u tome i jest nenadoknadiva vrijednost filma Svetlane Broz: da je uopće snimljen. Jer, Hrvatska prešućuje postojanje Feral Tribunea. Otkada je u lipnju 2008. izašao posljednji broj – s tužnim likom smiješnog Charlieja Chaplina na ovitku – u Hrvatskoj taj dnevnik jedva da je spomenut. Štoviše, ispraćen je s pokojim dobronamjernim tekstom, no s još više šutnje, ali i s apsurdnim optužbama o bogaćenju na grbači Feralovih novinara. Može se do mile volje spekulirati zašto je sve to tako, no dovoljno je zapanjujuća već i činjenica da društvo ignorira novine koje su, bez ikakve sumnje, uvelike prerasle uobičajeni doseg tjednoga novinskog izdanja, kreiravši posebnu (sup)kulturu, simbol političkoga i životnog stava, te kulturološko-političko obilježje cijeloga razdoblja.
    »Kroz desetljeće i pol svoga postojanja, Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli« – tko može opovrgnuti tu tvrdnju iz uvodnika posljednjega broja?
    »Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali«. »Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali«. I, na kraju, podatak kojega se nitko ne želi sjetiti: »List i njegovi novinari u tih su 15 godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti«. Sve je to neprijeporno točno, pa ništa ne bi bilo prirodnije da se ovdašnje novinarstvo aktivno, svjesno i organizirano nadahnjuje na Feralovu izvoru, a analitičko-memorijalni instituti hrvatskoga društva obrade sve aspekte te bogate ostavštine – od novinarske, preko satiričke i političke, do autorske, svjetonazorske, stilističke, izdavačke, umjetničke, grafičke...
    Od svega toga – ništa. Feral danas kao da nikada nije ni postojao. Na projekciju »Ogledala društva u nastajanju« došlo je mnogo mladih – ali koliko njih, i otkud, mogu saznati što je Feral Tribune bio i značio?
   
Djeluju polugerilski

Otkad su novine prestale izlaziti, o nasljeđu Ferala pokrenuta su tri ozbiljnija izdavačka projekta, ali nijedan u Hrvatskoj: u Velikoj Britaniji jedan je autor iz bivše Jugoslavije krenuo napisati doktorat o Feralu, u Sarajevu je 2010. objavljeno kvalitetno elektronsko izdanje svih brojeva tjednika, i sada je Gariwo preko njegova glavnog urednika odlikovao te novine, skrenuvši javnu pažnju na jedan od najvažnijih aspekata Feralova djelovanja: prakticiranje i teorijsko razrađivanje građanske hrabrosti. Ali to je sve: nijedne novine, nijedan pisac, nijedan fakultet u Hrvatskoj nije pokušao objasniti tu »bjesomučnu kritičnost«, kako se izrazio Marinko Čulić; tu »drsku pamet«, kako je opisao Nikola Visković; taj fenomen da je Feral – kako je kazao Ivica Đikić – u jednome razdoblju bio »najbolja novina na svijetu«. Na katedri za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu predaju mnogi novinari, i to s raznovrsnim karijerama iz Tuđmanova vremena, ali Feralovi novinari ne. Feralovci i danas, čak i kada rade u medijima srednje struje, djeluju polugerilski; njihovi stavovi nisu postali stavovi većine, a njihova razmišljanja o današnjici još uvijek bolji izraz nalaze u satiri, kabareu, pamfletu i aktivizmu, nego u predavanju, javnoj raspravi i poštovanju na otvorenoj javnoj pozornici.
    Otkud toliko uvrijeđena ignoriranja? Razumljivo je da kreatori Feral Tribunea zaziru govoriti o vlastitome djelu: pristojnost i suzdržanost odvraća ih od bilo koje vrste podizanja spomenika samima sebi. Ali najvećim dijelom, ta šutnja pristiže iz nelagode društva pred vlastitom grižnjom savjesti, pred potmulom sviješću o vlastitoj nepriznatoj odgovornosti, koju Feral Tribune i danas, ovako mrtav, odašilje cijeloj hrvatskoj javnosti.
   
Bačena rukavica

Ključni prijepor Ferala s javnošću u kojoj je izlazio nije, naime, bio tek u novinarskoj hrabrosti da se »piše o onome o čemu su drugi šutjeli«. Ta je hrabrost odražavala jedan dublji nesporazum s okolinom, i ozbiljniju vrst odvažnosti: da se negiraju same »vrijednosti« koje je sustav autoritarno nametao, a većina prihvaćala bez otpora, zamjenjujući jedne »vrijednosti« drugima kao da su prljave čarape, i ne pitajući se pritom ne zaudara li to što bez otpora prihvaćaju. Feral Tribune svjesno se, sustavno, profesionalno i inteligentno, rugao i razotkrivao laž takvih društvenih »vrijednosti«, i otud trajna šutnja o Feralu: u Hrvatskoj je on stvorio perspektivu kakvu kolektiv ne može podnijeti, jer, tako promatran, zapravo prestaje postojati.
    Nelagoda je, dakle, ključan osjećaj kojim je Feral opteretio hrvatsku javnost. U vremenima kušnje, kada je većina potrčala na okup, te su novine odnekud smogle snagu da postanu glas rijetkih koji su nastavili ustrajati na slobodi. »Nije sloboda ono za čim su težili, nego vezivanje« – ta rečenica austrijskoga pisca Huga von Hofmannsthala, koju njemačko-britanski liberalni esejist Ralph Dahrendorf prenosi u knjizi »Iskušenja neslobode – intelektualci u doba kušnje«, opisuje rukavicu koju je Feral Tribune bacio pred hrvatsko društvo. Izazovi takve vrste zahtijevaju moralna preispitivanja – a takva su najteža, najsporije dolaze, i uvijek su neizvjesna. »Možeš se maknuti od nekoga tko je zao, ali ne možeš pobjeći od nitkova u samome sebi«, opisao je Viktor Ivančić u filmu Svetlane Broz zašto je Feral Tribune nastajao iz osobne moralne potrebe ljudi koji su ga radili. Da bi, dakle, Hrvatska Feralu dala mjesto koje zaslužuje, morala bi odbaciti vlastitu političku i moralnu prljavštinu devedesetih. A to je najteži zadatak koji ovoj zemlji uopće možete postaviti.

Boris Pavelić

Povratak