MEDIJSKO SILOVANJE žrtava nasilja

27.10.2012.

Što kada žrtva silovanja, obiteljskog nasilja ili nekog drugog teškog kaznenog djela odluči slučaj prijaviti policiji te nakon svih mogućih vještačenja, provjera, davanja iskaza, sakupi hrabrost te se na sudu suoči s okrivljenikom, i onda, jednog dana, neočekivano, u novinama pročita svoje puno ime i prezime u članku u kojem se u tančine opisuje njen najgori dan u životu? Što tada žrtva silovanja ili nekog drugog gnjusnog oblika nasilja može učiniti osim da ponovno proživi ono što nikada neće ni moći zaboraviti? I kako da više vjeruje policiji, sudu, cijelom sustavu koji je dozvolio da njen identitet osvane u medijima, da se o njoj, o njenoj obitelji, o njenom životu sada sudi u javnosti? Hoće li tada druga žrtva silovanja ili žrtva nasilnog partnera koja još uvijek šuti o svojem najgorem danu u životu jer se osjeća krivom, jer krivnja je stalna emocija svake žrtve nasilja, ovakvim natpisom novinara biti ohrabrena da se sa povjerenjem uputi u policijsku postaju?
    Odgovor nije potreban, sam se nameće. Neće. A hoće li biti kažnjen policajac, sudac, novinar, vlasnik medijske kuće koji zbog dva-tri prodana primjerka novina više pritišće urednika da prisili novinara da piše senzacionalistički? Hoće li netko od njih odgovarati zato što su žrtvi »poklonili« još jedan i još jedan najgori dan u njenom životu? Neće. A takvih je priča u medijima kojima je zavladalo žutilo i tabloidizacija, nažalost, sve više. Iako se o curenju informacija iz USKOK-a govori tek sada kad su prokazani oni na vrhu, oni koji su morali ostati u tajnosti, zaštita anonimnosti običnih ljudi nikada nije bila predmet ičije brige. Identiteti žrtava nasilja, svjedoka na sudu, pa čak i maloljetnika bez imalo se skrupula javno objavljuju, a pravih sankcija za one koji su (pro)dali informaciju i za one koji su je objavili – nema.
   
Detalji delikta

Da takvi slučajevi nisu rijetkost, jer je stranica crne kronike svakodnevno puna opisa nasilja, a identitet žrtva se, čak i kad nema imena, vrlo često otkriva iz drugih objavljenih podataka, zna i predsjednica Sigurne kuće Istra skloništa za žrtve nasilja, Jadranka Černjul. Ogorčena je svakodnevnim izvještavanjem novinara u kojima se objavljuju podaci o osobama za koje nije dokazana krivnja, a još smatra gorim kad se otkriva identitet žrtava i zaštićenih svjedoka.
    – Kad je u pitanju nasilje, bilo koje vrste, a posebice seksualno, otkrivati identitet žrtve i iznositi detalje delikta, za posljedicu ima da osobe ne vjeruju više u sustav. Iz našeg iskustva veliki broj žena žrtava obiteljskog nasilja imalo je loša iskustva kad su u pitanju diskrecija, čuvanje tajnosti pa se osjećaju nezaštićene kod državnih institucija i zato se obraćaju nama jer znaju da svaki podatak, sve što nama kažu, ostaje unutar Sigurne kuće. Druga je stvar ako žena želi sama iznijeti svoj slučaj u javnost da bi potaknula druge žene da prijave nasilje ili same institucije da bolje rade svoj posao, kazala je Černjul koja je zgrožena načinom na koji mediji zadiru u privatnost osoba izlažući do u najsitnije detalje slučajeve nasilja.
    – To je prestrašno, pogotovo kada se zna da živimo u društvu koje je još uvijek sklono optuživati i kritizirati ženu koja je žrtva nasilja, a koja u sebi već imaju osjećaj krivnje zbog čega moramo jako puno raditi na tome da joj osvijestimo da ona nije kriva za ono što joj se dogodilo. Zbog ovakvog medijskog javnog ogoljenja protiv njihove volje, žrtve gube povjerenje, povlače se u sebe i ne žele govoriti o ovom problemu. Posebice bi novinari trebali biti obzirni prilikom izvještavanja o žrtvama ratnih silovanja, no umjesto toga na sudskim procesima kamere se unose u lica žrtava kako bi se vidio svaki njihov grč i patnja. Mediji pišu na senzacionalistički način, a žrtve su u svemu tome totalno nezaštićene, napominje Černjul.
   
Okidač za samoubojstvo

Da novinari koji otkriju identitet žrtve i pojedinosti nemilog događaja mogu do kraja razoriti emocionalno stanje te osobe, pa čak biti i okidač za samoubojstvo, upozorio je psihijatar dr. Ivica Šain, v.d. rukovoditelja Djelatnosti za psihijatriju Opće bolnice Pula.
    – Žrtva o kojoj se u javnosti iznosi identitet i proživljeni događaji, prolazi retraumatizaciju, upada u začarani krug iz kojeg teško pronalazi izlaz. Osoba se ponovno susreće sa starim traumama u novom obliku i u novom intenzitetu, a što jako nepovoljno utječe na njeno psihičko stanje jer se na bazično oštećenje nadograđuje novo oštećenje. Time žrtve, koje su se već osjetile nezaštićeno kad su bile izložene nasilju, ponovno imaju dojam da su nezaštićene, da im se »to« ponovno radi. Čak i ako se slučaj u novinama iznosi nekoliko godina nakon događaja, žrtva ga ponovno proživljava jednakim intenzitetom i to unazaduje oporavak. Naravnom pri tom se javljaju bijes, očaj, nemoć, depresija, a negativni slijed emocija ide do razmišljanja o suicidu, a u teškim slučajevima i do samog suicida, kazao je dr. Šain. Napominje da bi novinari trebali postati odgovorni i svjesni na koji način njihovo izvještavanje utječe na život žrtve, a ne da radi senzacionalizma iznose najintimnije detalje nečije patnje i traume.
   
Odnos javnosti prema žrtvi

Osim negativnog aspekta koji proživljava žrtva čitajući ili slušajući o proživljenome, psihijatar Šain je upozorio i na drugi veliki problem, a to je odnos javnosti prema žrtvi nakon što se slučaj objavi u medijima. – Često osobe koje su izložene nasilju,a pogotovo seksualnom, doživljavaju neshvaćanje društva, a posebice ako se zbog medijskih manipulacija izvrće činjenicama, iskrivljuje ono što je žrtva zaista proživljavala. Tada osobe koje su bile izložene takvoj vrsti trauma, bivaju opet izložene na način da i u društvu nailaze na osuđivanje umjesto na podršku, optužuje ih se da su lagali, da su izmišljali, da su sami krivi za to što im se dogodilo. Možete i sami zamisliti kakve teške posljedice takvi događaji mogu ostaviti na osobu koja je već traumatizirana, dodao je dr. Šain, a i on se tijekom svoje prakse susreo s osobama koje su bile izložene još jednom obliku nasilja – medijskim.
    U Kodeksu časti hrvatskih novinara jasno propisuje da se posebna pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Novinar treba izbjegavati intervjuiranje i prikazivanje osoba koje su izravno ili neizravno pogođene tim događajima, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu. U tom je slučaju novinar dužan voditi računa o časti, ugledu i dostojanstvu osoba o kojima izvještava.
   
Zaštita djeteta

– Treba razlučiti je li informacija koja je procurila u medije od iznimnog javnog interesa, ako jeste tada je ona nadređena propisima o tajnosti podataka. To međutim ne opravdava da se otkriva identitet žrtve bez njene privole. Za ime žrtve javnost može biti zainteresirana, ali ono nije od javnog interesa dok sam slučaj može biti, primjerice da se dogodilo određeno kazneno djelo koje je dovelo do uhićenja. Svjedoci smo čestih pritisaka urednika na novinara da određenu informaciju objavi unatoč što se kosi s kodeksom. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima, no pitanje je koliko ih ima hrabrosti to učiniti kada znamo da su novinari stjerani u kut, ugušena su im radna prava i ugrožena egzistencija, kazao je Trpimir Matasović, predsjednik Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, adrese na kojoj pristižu prijave na način izvještavanja medija. Već ih godinama najviše dolazi iz Ureda pravobraniteljice za djecu zbog neprimjerenog izvještavanja o slučajevima u kojima su akteri maloljetnici.     
    – Kodeks časti tu je jasan, zaštita djeteta je uvijek nadređena javnom interesu bilo da je dijete žrtva ili počinitelj kaznenog djela njegov identitet se ne smije otkriti. Unatoč tome što stalno upozoravamo na poštivanje kodeksa, mediji se na to slabo osvrću, dodao je Matasović. Razlog je taj što HND nema ovlasti davati konkretne sankcije, već jedino što može je izricati mišljenje koje se kreće od opomene, teže opomene do najstrože mjere isključenja iz ove strukovne organizacije.
    S druge strane Hrvatsko vijeće za medije koje su osnovali predstavnici novinara i nakladnici početkom ove godine upravo radi praćenja i sankcioniranja kršenja etičkih standarda u tiskanim i elektroničkim medijima, još uvijek nije počelo s radom.
    – Time ispada da je HND de jure još uvijek jedino regulatorno tijelo koje se bavi novinarskom etikom, ali nema mogućnost kazniti novinare, urednike ili medijske kuće koje tu etiku ne poštuju, a tu je glavni problem, upozorava Matasović. Budući da se kršenje novinarske etike u nekim slučajevima poklapa i s kršenjem zakona, osobama čiji je identitet otkriven bez njihove privole ili im je povrijeđeno neko od prava, ne preostaje drugo nego svoju zaštitu tražiti na sudu. No, pitanje je hoće li žrtva silovanja ili nekog drugog oblika nasilja, koja je već izgubila povjerenje u sustav, a posebice ako je svoje ime u novinama pročitala upravo zahvaljujući javno objavljenoj sudskoj presudi, imati snage zaštitu potražiti od tog istog sudstva?

PUNA IMENA ZA PAR GRAMA MARIHUANE, A DILERI ZAŠTIĆENI
   
    Kao poseban problem Jadranka Černjul navodi i izvještavanje bez jasnih kriterija u crnoj kronici gdje su neki ljudi zaštićeni dok se drugi javno etiketiraju i ocrne i prije nego što ih sud proglasi krivima.
    – Vrlo često se objave imena osoba koje su počinile beznačajna kaznena djela, primjerice, sjećam se slučaja kad su novine objavile imena dviju djevojka kod kojih su pronašli nekoliko grama marihuane, dok se identitet pravih kriminalaca, primjerice glavnih dilera skriva ili se pišu samo inicijali, kazala je predsjednica Sigurne kuće Istra.

Maša Jerin

Povratak