Potvrda autentičnosti a ne samointervju

27.10.2012.

Prije više od dva tjedna novinar Novog lista Damir Cupać odradio je intervju s HDZ-ovim povjerenikom za Rijeku Lucijanom Vukelićem kojeg je poslije raspuštanja Gradskog odbora HDZ-a imenovao Županijski odbor na čelu s predsjednikom primorsko-goranskog HDZ-a Olegom Butkovićem.
    Razgovor je obavljen, ali nije i objavljen jer Lucijanu Vukeliću dva tjedna nisu bila dostatna da vrati novinaru autorizirani intervju. Vukelić se s nekim savjetovao i onda je zapelo. Intervju je poslao u HDZ-ovu središnjicu u Zagrebu i izvjesno je da vrh stranke nije bio suglasan s onim što je Vukelić rekao pa je ocijenio da je bolje da se intervju ne pojavi. Sporni su odgovori u vezi s kandidaturom Mile Biondića koji je najavio da će se ponovno kandidirati za predsjednika riječkog HDZ-a što je valjda ocijenjeno drskim, jer ga je Karamarko u rujnu smijenio, tako što je raspustio riječku stranačku organizaciju.
    Vukelić je u neautoriziranom intervjuu osporavao pravnu mogućnost da se Biondić uopće opet kandidira, vjerojatno zato što bi ga teško pobijedio. A opet, u HDZ-u nisu baš sigurni kako Biondića mogu spriječiti. Novi list je zato objavio sporne dijelove intervjua u kojima Vukelić govori o Biondiću.
   
Nesporazumi s političarima

Ništa to nije niti čudno niti neobično jer se novinarima slične stvari događaju svakodnevno. Najčešći su »nesporazumi« s političarima koji često ono što su izrekli u intervjuu doživljavaju samo kao jedan radni predložak na osnovi kojeg bi tek trebao nastati »pravi« intervju.
    Novinari imaju sijaset zanimljivih i neobičnih dogodovština s intervjuima. Jedan od najviših HDZ-ovih dužnosnika svih vremena tako je prije nekoliko godina pokušavao autorizirati obavljeni intervju. Sedam dana je intervju zadržavao, ali je na kraju procijenio da ga nikako ne može autorizirati te ga je »povukao« a intervju nikad nije objavljen.
    Zna se dogoditi da si političari dopuste da novinaru izbace nekoliko pitanja i odgovora na njih koje su bili dali tijekom intervjua. Pitanja su bila nezgodna, političar uvidi da na njih nije najsretnije odgovorio pa jednostavno briše i pitanje i odgovore!
    Naravno, kojekakva dodavanja i pitanja i odgovora također su svakodnevna pojava. Žele odgovoriti i na ono što novinara ne zanima, zbog vlastite promocije – žele odraditi i novinarski posao.
    Bivši predsjednik HAZU iznimno rijetko je davao intervjue. Kad ih je davao, činio je to u pisanoj formi. I kad bi pristao na usmeni razgovor radi pojašnjenja, ono što se izrazgovaralo nije želio autorizirati.
    Ili, bilo je i takvih slučajeva da bi političar u nekom intervju opovrgao da je desetak dana ranije dao neke kontroverzne izjave u intervjuu nekom drugom listu. Naprosto bi zanijekao raniji intervju: »Ne, nikad nisam dao taj intervju«.
    Na koncu konca poznato je da je tim sadašnjeg predsjednika HDZ-a nudio u predizbornoj kampanji za tu stranačku funkciju pojedinim medijima takozvani paket-aranžman – i pitanja i odgovore za intervju.
    Toliko puta smo mi novinari svjedočili kako ima i puno onih koji misle da imaju i pravo dati naslov tekstu u kojem su intervjuirani. I onda, posebno je važan odabir fotografija za intervju. Pojedini moćnici su toliko tašti da inzistiraju na fotografiji koju bi oni željeli izabrati.
   
Hrvatska tekovina

Zakon o medijima u svojim općim odredbama zaista na jednom mjestu kaže da je »autorizacija potvrda autentičnosti izjave ili razgovora...« ali to sigurno ne predviđa da intervjuirani mijenja cjelokupni smisao intervjua, zapravo prekraja i pokušava ispisati autointervju.
    U Kodeksu časti hrvatskih novinara u članku 8. piše: »Smisao izjava i intervjua novinar ne smije iskrivljavati, ni izravno, niti izvlačenjem iz konteksta. Autorizacijom se podrazumijeva isključivo potvrda autentičnosti sadržaja intervjua. Oprema intervjua ne podliježe autorizaciji. Jednom autoriziran intervju smatra se konačnim.«
    O autorizaciji se novinar i intervjuirani međusobno dogovaraju. Pojedine osobe baš nikada ne traže intervju ili pak to ovisi o njihovom odnosu prema novinaru s kojim razgovaraju. Za neke su sigurni da će biti korektni kao i to da ti novinari odlično poznaju ono o čemu su razgovarali pa su sigurni da novinar njihove izjave nije krivo shvatio.
    Profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr. Gordana Vilović kaže da je autorizacija naša, hrvatska tekovina te da ona nije nužna i u većini zemalja nije zakonska odrednica. Stranim novinarima je pomalo neobično kad im kažemo za autorizaciju jer se pretpostavlja izvjestan stupanj povjerenja koji postoji između novinara i njegovog sugovornika.
    Profesorica Vilović ističe da je autorizacija praksa mnogih političara ali da - ako sugovornik od intervjua napravi neki novi tekst - taj tekst zapravo ne zavrjeđuje niti da bude objavljen. I ona navodi primjere da se tekstovi namijenjeni autorizaciji danima zadržavaju u ladicama ili političari obvezno traže sva pitanja unaprijed kako ne bi bilo iznenađenja, itd.
    »To je za novinare ponižavajuće«, kaže Gordana Vilović, »ali s druge strane ta potreba da se autorizira proistekla je iz nekih loših praktičnih stvari koje su se u hrvatskom novinarstvu događale kad su neki novinari iz jedne jedine riječi, dodavajući rečenicu ili više njih stvarali potpuno novi sadržaj«. Dakle, ona ne podržava autorizaciju i smatra da je kod nas to relikt. Ali, naravno, novinar treba biti profesionalan i kad razgovara s nekim, mora znati razgovarati, kako se kaže - treba vladati materijom.
   
Veća odgovornost

Nešto drukčije misli novinarski doajen Ante Gavranović. Smatra da je autorizacija potrebna, pa čak i neophodna, jer izjave sugovornika moraju biti precizno navedene. A ako novinar ne nudi autorizaciju, on povećava svoju vlastitu odgovornost. Gavranović misli da autorizacija ne umanjuje novinarsku slobodu. Naravno, i on je protiv zloporaba autorizacije, kada političari bacaju pitanja vani i mijenjaju smisao izgovorenog. Treba autorizacijom malo urediti ono što je rečeno, ali na postojećem tekstu i tako da se njome samo pojašnjavaju stvari koje su izrečene, kaže Gavranović.
    Ta zakonska poluodrednica o autorizaciji kao potvrdi autentičnosti razgovora odnosi se naravno jedino na pisane medije. Intervjuirani posebno moraju paziti što govore kad je emisija uživo. Nema autorizacije niti na televiziji niti na radiju. To je samo po sebi jasno. Sugovornik nema mogućnosti nadgledati kako je novinar elektronskih medija sastavio svoj novinarski prilog, jedino može apelirati na novinara da izvuče ono najbitnije iz izjave umjesto da štogod nebitno izvlači iz cjelokupnog konteksta pa tako manipulira.
    Zašto bi onda razgovor za pisane medije bio shvaćen kao neki neobavezni razgovor koji se u dogovoru s novinarom lako može naknadno popraviti i ublažiti? Zato odredbu o autorizaciji treba ili izbaciti iz Zakona o medijima, ili je posve relativizirati. Etički kodeks Večernjeg lista ima jednu odredbu koja kaže da uredništvo može odlučiti da ne objavi intevju ako je sugovornik u autorizaciji bitno ublažio njegov ton. Autorizacija može i koristiti izdavaču u slučajevima da bude tužen radi naknade štete zbog neke informacije iz intervjua. Jer, ako je ta izjava ili informacija kazana u autoriziranom intervjuu, onda je sudska odgovornost samo na sugovorniku.

Zdenko Duka

Povratak