Etika, novinarstvo i Jutarnji

24.11.2012.

InPublic

Mnogi iskusni novinari svojim mlađim kolegama koji se tek susreću s novinarskim poslom znaju govoriti “Zaboravi sve što su te učili na faksu”. Tamo nas naime uče o svemu onome što novinarstvo u teoriji jest i trebalo bi biti u praksi,
ali nažalost nije. Etika je nepoznanica, dok novac pokreće svijet, a niti ovo zanimanje nije zaobišao. Umjesto da služi javnosti novinarstvo je postalo mašinerija za postizanje novčane zarade. Mediji, publika, politički i oglašivački
moćnici čine krug iz kojeg nema izlaza, odnosno nitko se oko toga ne trudi. Javnost je već odavno najmanje bitna urednicima i vlasnicima medija. Njihovu pažnju zadržavaju pružajući im minimum i servirajući senzacionalistički sadržaj
koji pobuđuje najniže ljudske strasti. Kako živimo u maloj zemlji s velikim brojem onih koji su pasivni i konzumiraju loš sadržaj koji im se nudi, povećavaju statistiku koja pak pomaže da vlasnici medija što skuplje prodaju oglasni
prostor. I tako u krug već dugi niz godina.

“Topli savjet” kojeg iskusni novinari nesebično dijele sa svojim mlađim kolegama često se indirektno odnosi i na odbacivanje temeljnih ljudskih vrijednosti – poštenja i morala. Savjetuju im da odbace sve ono što čini odgovornu osobu pa
tako i odgovornog i savjesnog novinara, a oni slabiji beskompromisno trampe važne vrijednosti u zamjenu za plaću od nekoliko tisuća kuna i istaknuto ime i prezime ispod članka.

Kako to izgleda u praksi pokazuje recentan primjer praćenja slučaja silovanja splitske studentice. Nesreće, ubojstva, silovanja i sve one ružne stvari koje spadaju u rubriku crne kronike najosjetljivije su teme. U takvim slučajevima
novinari bi trebali pokazati najveću dozu vlastitog morala i etičnosti, no u hrvatskim medijima to nažalost rijetko viđamo.

Na ovaj tekst potaknuo me članak na portalu Jutarnji.hr u kojem novinari ističu detalje slučaja koje svakodnevno može pratiti svaki Hrvat koji posjeti ovu stranicu, a malo tko je svjestan da će i ta medijska razapinjanja na aktere događaja imati posljedice, a najviše na djevojku koja je stradala.
Kratka kronologija medijskog praćenja

Nakon spornog članka koji je u meni, a vjerujem i kod mnogih drugih, izazvao gađenje, kako prema počinitelju, tako i prema novinarima Jutarnjeg koji su postupili krajnje neetično, odlučila sam malo istražiti na koji način su slučaj
pratila naša dva dnevna lista u svom online izdanju – Jutarnji.hr koji je do sada objavio devet članaka na ovu temu i Večernji.hr s pet članaka.

Već u prvoj vijesti na oba portala, koja je objavljena 17. studenog, novinari su odlučili dodatno potpaliti vatru te u svojim rečenicama upotrebljavaju konstrukcije poput: zvjersko silovanje i tulum iz pakla. Idućeg dana izvještavanje
se nastavlja, još uvijek bez ikakvih dokaza i konkretnih informacija, ali ovoga puta objavljeni su inicijali osumnjičenog mladića uz snažne riječi koje izazivaju negativne emocije: užasne ozljede, brutalno silovana, zvjerski izrezana.

19. studenog Jutarnji pokazuje svu svoju neprofesionalnost i neetičnost te navodi neslužbene informacije o događaju i izvještava o svakom novom stanju djevojke i osumnjičenog mladića. Dan kasnije novinar Jutarnjeg nastavlja sa
nagađanjima i špekulacijama što se dogodilo te večeri i čime je sve djevojka mogla biti tako ozlijeđena, a uz to objavljuje i izjave oca osumnjičenika te njegovih prijatelja. Povrh svega, još uvijek bez konkretnih dokaza, novinari
Jutarnjeg objavljuju infografiku kronološkog slijeda događaja.

U srijedu, 21. studenog Večernji objavljuje samo inicijale osumnjičenog dok Jutarnji objavljuje identitet mladića uz fotografiju te odaje njegovo puno ime i prezime. Na tom portalu i dalje se bave navodnim informacijama i nagađanjima,
a kao vrhunac novinar objavljuje detaljnu rekonstrukciju događaja i pritom potanko opisuje na koje je sve načine djevojka ozlijeđena i sličan tekst ponavlja idućeg dana.

Doživotna stigma

Čitajući medijsko izvještavanje koje je objavljeno na Jutarnjem imala sam dojam da se na mom ekranu nalazi horor priča u nastavcima. Ovakve situacije zahtjevaju ogromnu pažnju i visoku razinu etike novinara. Svi novinarski kodeksi
sadrže stavku koja se odnosi na odgovornost prema osobama o kojima izvještava. Pa tako novinar ne smije izricati optužbe, čak i kada za to ima osnove, ako one ne služe općem dobru. Također ne smije otkrivati spol, ime, prebivalište i
sl., a posebno se ne smije takvim detaljima služiti kako bi osobu diskreditirao.

Kodeks časti hrvatskih novinara u općim načelima naglašava da je obveza novinara pridržavanje profesionalnih etičkih načela te da je dužan štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog otkrivanja u javnosti te je obvezan poštivati
svačije pravo na privatnost.

Ono što je također istaknuto tiče se upravo izvještavanja o nesrećama i tragedijama kada se od novinara zahtjeva da budu posebno obzirni i odgovorni. Novinar treba izbjegavati prikazivanje i intervjuiranje osoba koje su izravno ili
neizravno pogođene takvim događajem osim ako je riječ o iznimnom javnom interesu. Međutim i u tom slučaju novinar je dužan voditi računa o ugledu i dostojanstvu osoba o kojima izvještava.

To nam je potvrdila i profesorica Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti koju sam kontaktirala telefonski te je rekla da je ovo: “Jedan od onih primjera gdje je detaljno opisivanje slučaja kompromitirajuće i nikako nije
dozvoljeno. To je promašeno jer samo zadovoljava maštu i znatiželju čitatelja. Nikako ne pomaže da se pomogne toj djevojci koja će se doživotno nositi s traumama”.

Kako kaže, ovakva neodgovorna medijska praćenja nesretnih događaja samo odmažu onima koji su upleteni jer svi ti ljudi žive u nekim svojim zajednicama i svakodnevno će se do kraja života morati nositi s duševnim ili fizičkim
posljedicama. Prof. Vilović smatra da kvalitetni novinari mogu o ovakvim slučajevima pisati pažljivo a da pritom ne otkrivaju neprihvatljive detalje.

Ono o čemu premalo novinara razmišlja je sama žrtva te je ovakvim načinom izvještavanja izlažu sekundarnoj viktimizaciji. Nije li dovoljno što osobe uživo proživljavaju bol i negativna iskustva koja će ostaviti doživotan trag na
njihovim životima? Pored toga, svoje ime i nepotrebna detaljna medijska izvještavanja još će ih dugi niz godina pratiti i podsjećati na ružan događaj iz prošlosti. Urednici i novinari zbog nabijanja klikova i znatiželjne publike te
vlastite satisfakcije pojedince nepotrebno razapinju svakim novim člankom na tu temu i to često bez dokaza i ono najvažnije – bez sudske odluke, već su ih prije toga osudili.

Za ovaj i slične slučajeve dr. Dodig je za Večernji izjavio da okrivljuje i medije: “Po mom dubokom uvjerenju događaj ima na određen način veze i s ovim s čime se svakodnevno susrećemo u filmovima, člancima i slično u kojima dominira
bizarnost agresivnog ponašanja. One koji misle da je cilj medija isključivo gledanost ili čitanost i podilaze najnižim nagonskim porivima, smatram suodgovornim za ovakva događanja. Učiti ljude da u javnoj komunikaciji budu agresivni,
promovirati vrijednosti koje do toga dovode jest suodgovornost za najtragičnije događaje. Što se konkretnog slučaja tiče, tu predstoji vrlo ozbiljna i stručna analiza tako da se u to ne bih upuštao.”

Vladari senzacionalizma

Nažalost, ovaj slučaj nije rijetkost niti iznimka na Jutarnjem. Tamo je nedavno objavljen gnjusan članak koji opisuje sprovod preminule djevojke popraćen fotografijama obitelji i prijatelja u njihovoj najvećoj boli. Djevojci je
presudila droga što je naglašeno u tekstu, međutim, umjesto krajnje senzacionalističke obrade ove teme, zašto novinari nisu ponudili koristan tekst o problemu mladih i droge?

Kod ovakvih tema najveći problem je upravo pravljenje senzacije umjesto informiranje javnosti o problemu i njegovim rješenjima. Večernji nije išao tako daleko pa nepotrebnu vijest o sprovodu nije objavio ali je zato u jednom članku
objavio dvije fotografije iz privatnog albuma. Njih su vjerojatno ustupili roditelji međutim, možemo pretpostaviti u kakvom su stanju bili nakon nesretnog događaja. Ali to novinare nije spriječilo i odlučili su iskoristiti njihov
trenutak slabosti. Slučaj prije toga dogodio se na ljeto kada je Jutarnji bez najmanjeg dokaza u svojim člancima i ogromnim podebljanim naslovima za ubojstvo optužio brata ubijenog mladića.

Ljudi bez morala

Etika i moral temeljne su novinarske vrijednosti za koje J.C. Merrill kaže da su jedino prihvatljivo ograničenje novinarske slobode. Prateći hrvatske medije dolazi se do zaključka da su moral i empatija odavno izumrli i može ih se naći
još samo u tragovima.

Postoje etičke smjernice koje su usvojene kao univerzalne ali ukoliko čovjek sam ne djeluje na toj razini, teško da će se pridržavati nekog kodeksa koji mu nalaže što bi trebao, a što ne bi trebao činiti. Moral je stvar intime svakog
pojedinca, a moralan čovjek je takav u svakom segmentu svog življenja i djelovanja. Osoba ne može biti moralna u svom privatnom životu, dok je u poslu suprotna tome.

Kako je riječ o veoma odgovornom zanimanju njime se zbilja ne bi trebao baviti bilo tko. No, to nas opet vraća na početak priče i onaj krug iz kojeg nema izlaza. S obzirom na velik utjecaj ove struke na javnost, zabrinjavajuća je
činjenica da sadržaj koji pronalazimo u medijima rijetko ima veze s kvalitetnim i relevantnim informiranjem te širenjem horizonta, a sam pristup temama i način izvještavanja apsolutno diskreditiraju sve ono što bi novinarstvo trebalo
biti. Percepcija javnosti o ovom zanimanju dovoljno je negativna i zabrinjavajuća za sve one koji se ovim poslom žele baviti pošteno.

Kao studentica posljednje godine novinarskog studija, sve manje se želim baviti ovim poslom. Osobno sam nekoliko puta čula onaj savjet iskusnih starijih kolega s početka teksta i svaki put odbila vjerovati da je to pravi put. Nikada u
to neću vjerovati, radije se nikako neću baviti novinarskim poslom nego podilaziti profitu i urednicima bez morala. Novinarstvo je prije svega poziv i ljubav – svaki drugi motiv je pogrešan i ne dovodi do pravog cilja i poboljšanja ove
struke.

Najgore od svega je što za ovakve propuste nitko ne odgovara. Nema previše reakcija ni od Hrvatskog novinarskog društva koje bi prije svih trebalo nešto poduzeti jer krše se stavke kodeksa kojeg su oni kreirali. Novinari i urednici
koji ne zaslužuju baviti se ovom strukom, bez obzira na količinu nemoralnih radnji i dalje obavljaju svoj posao, dok oni koji imaju volje raditi novinarski posao prema pravilima struke bivaju šikanirani. Problem je što se zaista
novinarstvom bavi svatko, bez obzira na razinu obrazovanja i još važnije – ljudskih vrijednosti. U našoj zemlji o uvođenju licence možemo tek sanjati, a u međuvremenu sitni ljudi odlučuju o čemu će narod razmišljati i razgovarati.
Ignoriraju temeljnu ulogu medija koja nije skupljanje milijuna na računu već usmjeravanje javnosti prema bitnim problemima. E pa dragi novinari, prije svega budite ljudi!


Piše: Nikolina Sok

Povratak