Sobu u Remetincu sa mnom su dijelile samohrane majke

25.01.2013.

Novinarka Jasna Babić jučer je puštena iz pritvorske jedinice Remetinec, gdje je privedena jer se nije odazivala na ročišta u sudskom postupku zbog tužbe koju je protiv nje pokrenuo kontroverzni poduzetnik Josip Radeljak Dikan. U pritvoru je provela tri dana. Za naš list novinarka govori o svom remetinačkom iskustvu.
    Mislite li da ima nešto pogrešno u tome što ste završili u pritvoru?
    – Unutar vladajućeg sustava potpuno je normalno da sam završila u zatvoru.
    Zbog čega se niste odazivali na sudske pozive na ročišta?
    – Zato što pozive nisam primila.
    Na sudu kažu da su ih poslali šesnaest?
    – A da li na sudu kažu da sam ih primila?
    Pa jeste li gledali svoj poštanski sandučić?
    – Ali meni poziv mora biti uručen i moram potpisati da sam ga primila. U sandučić gledam vrlo rijetko, jer imam trajne naloge za kućne režije.
    Zbog čega vas je tužio Josip Radeljak?
    – Tužio me da sam ga uvrijedila svojim tekstom u kojem sam, u tjedniku Globus, portretirala njegov lik i djelo?
   
»Slučaj Aksel«

Zašto ste ga portretirali?
    – Portretirala sam ga povodom »slučaja Aksel«. Riječ je o jednoj nekretnini koju je Josip Radeljak dobio u Dubrovniku na način koji smo smatrali krajnje suspektnim, eksploatirajući potpis čovjeka na samrti. Taj portret, koji je njega uvrijedio, nije bi namijenjen njemu – da ga uvrijedi, nego javnosti, da ga javnost procijeni. Da ga je tekst uvrijedio. Koje je vaše najupečatljivije iskustvo iz odjela deset pritvorske jedince Remetinec?
    – Ono kad ulaziš unutra pa te pretresaju po potpuno istom protokolu koji je napravljen za dilere, narkomane i ubojice, a to je da te skidaju do gola i gledaju da ne unosiš drogu ili oružje. Taj sistem koji svakog pritvorenika tretira kao da je najveći kriminalac na svijetu, a u pritvor, istodobno, trpaju ljude pod obrazloženjem – »moguća opasnost od bijega«. Kao što ja nisam imala kamo pobjeći, jer me inače policija ne bi našla u vlastitom stanu, tako dvije trećine ljudi u mojoj sobi nisu imali kamo pobjeći, jer su uglavnom u pitanju samohrane majke.
    Kako su se odnosili prema vama u pritvoru?
    – Osoblje je fenomenalno, ne samo prema meni, nego prema svima, iako su zatrpani poslom. Samo u mojoj sobi su bile dvije osobe viška, a prije mene su bile i po tri osobe viška.
    Mnogi su reagirali zbog vašeg privođenja, Hrvatsko novinarsko društvo, PEN centar Hrvatska, Makedonsko novinarsko društvo, OSCE... Jeste li očekivali takve reakcije?
    – Moram priznati da nisam. Dirnuta sam i smatram da je to gesta koja najbolje pokazuje što novinarska profesija izvan velikih izdavačkih korporacija doista misli o stanju hrvatskog pravosuđa. Nemojmo zaboraviti da je donedavno jedna od pritvorenica bila Bashak Sahin, a neke od mojih novih poznanica iz Remetinca su bile njezine cimerice. Žena se bori za ljudska prava i nikakav drugi krimen nije imala. U normalnom društvu takvima nije mjesto u zatvoru, kao ni mnogima koji su sad u zatvoru, a nisu pripadnici elitnih profesija.
   
Prema svima jednako

Ipak, mnogi čitatelji su primijetili da bi zakon trebao biti jednak za sve pa tako i za novinare, odnosno nisu vidjeli razloga za uzbunu zbog vašeg pritvora.
    – Ja mislim da je to točno. Zakon stvarno jednako vrijedi za novinare kao i za sve ostale građane, pod uvjetom da sam ja novinar koji je nekog opljačkao, ubio, učinio bilo kakav građanski krimen. Ja sam u pritvor dospjela znog novinarskog posla, a ne zbog pljačke. Pozive na sud, ponavljam, nisam primila. U nekim drugim slučajevima također nisam primila pozive na sud, ali sam na ročišta išla, jer su me pozvali uz pomoć moderne tehnologije – telefonom.

 Sanadera nije vidjela
   
    Jeste li u pritvoru vidjeli neke od slavnih pritvorenika i pritvorenica iz brojnih korupcijskih slučajeva o kojima ste i sami pisali?
    – Na žalost, nisam vidjela bivšeg premijera Sanadera, mada mi je to bilo »obećano«. Bivši premijer se ima običaj svaki dan šetati u uskom remetinačkom dvorištu, sam, vrlo blizu dijela gdje se šeću pritvorenice. Moje cimerice su ga viđale svaki dan. Tako sam i ja jučer odlučila ići u šetnju da vidim Sanadera. Rekli su mi da hoda u dugačkom kaputu, s kapom na glavi. Sišla sam dolje ali on se nije pojavio. Onda sam odlučila i danas ići u šetnju nebili ga ugledala, ali prije šetnje su mi, na žalost, rekli da idem doma. Što se tiče drugih poznatih zatvorenika i zatvorenica iz velikih korupcijskih afera, koliko znam oni su svi pušteni prije mene i, recimo, moje nove poznanice Viki, koja je Hrvatica iz Srbije i ujedno Generalna sekretarka Komunističke partije Srbije.

Ladislav Tomičić

Povratak