Političari novinama nameću kontrolu

06.04.2013.

Reforma je nužna. Isto tako potreban je slobodni tisak. Postići i jedno i drugo nije moguće na brzinu i nije moguće u mraku«, tako je Guardianov glavni urednik Alan Rusbridger iskomentirao nedavni načelni noćni dogovor glavnih britanskih stranaka o načinu regulacije tiska.
    Glavni zaključak The Economista je da društvo dobiva više slobodom tiska nego što gubi povremenim tabloidnim zloupotrebama nad ljudima koji se ne mogu braniti. Šefovi triju glavnih britanskih stranaka David Cameron, Nick Clegg i Ed Miliband zajedno s reprezentantima onih koje su Murdochovi mediji prisluškivali i hakirali okvirno su dogovorili model prve regulacije nacionalnih britanskih novina poslije 318 godina. Tada - 1695. godine ukinuto je licenciranje novina.
    Cameron je za novi sustav regulacije novina rekao da taj sustav podupire veliku tradiciju istraživačkog novinarstva i slobodu govora i da isto tako štiti one koji su ranjivi i nevini. A Ed Miliband da je kompromis našao pravu ravnotežu. Smisao je, naravno, spriječiti etičke prekršaje a koji su proteklih godina značajno narušili ugled britanskog novinarstva.
    Sporazum uvažava prijedloge komisije kojom je predsjedavao lord Brian Leveson a koja je mjesecima istraživala pozadinu velike afere prisluškivanja zbog koje je čak šezdesetak britanskih novinara suočeno s optužbama. Utvrđeno je da je Murdochov News of The World hakirao telefone glumaca, političara i brojnih drugih javnih osoba, vojnika, čak i otete i kasnije ubijene 13-godišnjakinje Milly Dowler, ukupno svakako više od 800 ljudi.
   
Regulacijski nadzor

U sporazumu koji je postignut u ranojutarnjim satima predviđeno je osnivanje neovisnog regulatornog tijela s bitno većim nadležnostima od sadašnje Komisije za prigovore na tisak (Press Complaints Commission) koja je samoregulatorno tijelo, u kojoj sjede predstavnici novinskih nakladnika, a koja se posljednjih godina pokazuje neučinkovitom. Neovisno tijelo koje bi prisililo novinske urednike na objave ispravaka neće djelovati silom zakona (kako je želio lord Leveson) nego izvršne uredbe - tzv. kraljevske listine koju bi parlamentarni zastupnici mogli mijenjati jedino dvotrećinskom većinom u oba parlamentarna doma. Osim objave ispravaka na istaknutom mjestu, kako sada stoje stvari, novo regulatorno tijelo moći će određivati kazne za izdavače od jedan posto prihoda pa do maksimalnih milijun funti (1,2 milijuna eura). To neovisno tijelo bi osnovala i birala novinska industrija, ali bi u njemu bio samo jedan predstavnik novinskih izdavača a drugi bi bili bivši novinari, profesori novinarstva i drugi uglednici, no oni koji nisu povezani s političkim strankama.
    Tijelo koje bi odlučivalo o etičkim prekršajima i određivalo novčane kazne, nadzirala bi jedna (parlamentarna) komisija a nakladnici predlažu da na njezinom čelu bude umirovljeni sudac.
    Postignuti dogovor je kompromis. Cameron je izbjegavao uvesti regulaciju tiska z ašto su se zalagali liberal Clegg i osobito laburist Miliband. Današnja samoregulacija putem PCC-a u britaniji vrijedi jedino za one medije koji su se složili sa sudjelovanjem u radu te Komisije za tisak. Ali glavni nakladnici - Mail grupa i Telegraph grupa i Murdochov News International su izvan, također još neki značajni magazini.
    No, prema novom sustavu regulacije novina i oni koji ne žele potpisati nadležnost tijela za regulaciju tiska ipak će moći sudski biti oštrije financijski kažnjavani. Štoviše, one novine koje se dobrovoljno uključe pod ingerenciju tiskovnog regulatora bit će pod svojevrsnom zaštitom od plaćanja sudskih kazni zbog klevete.
    Još se ne zna koji će online mediji biti podvrgnuti regulacijskom nadzoru. Podneseni su amandmani za cjelokupnim izuzećem internetskih medija, ali to gotovo sigurno neće biti prihvaćeno.
   
Ujedinjeni nakladnici

Prijetnja regulacijom i oštrim financijskim kaznama skroz je ujedinila novinske nakladnike u otporu tom političkom dogovoru pa je prva stranica tabloida The Sun bila precrtana naslovom »Ministarstvo istine« kojom asocira na roman Georga Orwella »1984«. Times je ukazao na »opasan presedan i tužni događaj u povijesti slobode tiska u Velikoj Britaniji«. Sun i Times su Murdockovi listovi baš kao i News of The World kojeg je vlasnik 2011. bio prisljen ugasiti zbog neviđenog skandala brojnih telefonskih prisluškivanja. Jedino je malotiražni Independent podržao novo regulacijsko tijelo. I - političku odluku o novoj regulaciji tiska podupro je i Nacionalni sindikat novinara (Nacional Union of Journalists), vodeći novinarski sindikat u Britaniji i Irskoj. To je izvjesno iznenađenje i brojni novinari kritiziraju odluku vrha novinarskog sindikata. The Guardian koji je inzistirao na istragama u povodu kriminalnih zloupotreba Murdockovih medija očekuje od kraljevske listine da bude dogovorena s novinskim nakladnicima i da se inaugurira bez žurbe, tek kad bude bilo moguće da može efikasno funkcionirati u praksi.
    Čak je Guardianov glavni urednik Rusbridger podržao plan da sami nakladnici ustanove novo vlastito regulatorno tijelo, ignorirajući nametnutu kraljevsku listinu. To je zanimljivo i zbog toga što su baš novinari The Guardiana i The Timesa - a ne policija - prvi objelodanili informacije o hakiranju telefona zbog senzacionalističkih tabloidnih priča. Na neki način je perverzno da je sada odgovor na to pritisak na tisak koji uvijek rezultira i manjkom istraživačkog novinarstva.
    Sigurno da će povratak regulaciji inače tradicionalno nereguliranog britanskog tiska imati značajan utjecaj na novinarstvo u ostatku Europe. Novinarska sloboda uvijek je u ravnoteži između one apsolutne i između novinarske i uredničke odgovornosti. Načelno je to jasno, ali je za pravu odluku o pravoj mjeri između ta dva novinarska pola potrebno obilje istančanog osjećaja i spoznaje o turbulentnom medijskom vremenu koje živimo.


SMOKVIN LIST ZA NOVINARSTVO
   
    Britanci su kao džentlmeni tiska, doživjeli slom 2011. godine i to je dovelo u pitanje medijske slobode i ono zbog čega novinarstvo i postoji. S jedne je strane borba za slobodu, a s druge strane neke su novine zaista odigrale sramotno. Zbog toga sada država ulazi u neku vrstu regulacije. Meni se čini da to nije dobro, kaže nam dr. Gordana Vilović, profesorica etike novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Ona kaže da želi vjerovati da je ovo neka prijelazna varijanta jer interesi političara nikako ne smiju biti blizu novinarstva. Novinari moraju kontrolirati političare i zato ovo može biti kratkog daha. Očito su se svi oni našli pred zidom. Nije dobro ni kad nema nikakve odgovornosti. - Ne znam je li to smokvin list za novinarstvo?, pita se ona.
   
HRVATSKI ZAKON O MEDIJIMA BEZ NADZORA
   
    Za razliku od Britanaca, Hrvatska kao i brojne druge europske zemlje ima Zakon o medijima koji regulira i tiskane medije. Zakon je donesen još u proljeće 2004. godine i praktički se ne provodi jer je od početka zamišljeno da nitko ne nadzire njegovu primjenu. Postoje i brojne zakonske novčane kazne, ali budući da nema nadzora a nitko »s ulice« ne prijavljuje nakladničke prekršaje - onda se ne naplaćuju niti kazne, osim naravno za (ne)djela protiv časti i ugleda ali - te se kazne odrezuju prema Kaznenom zakonu. Zakon o medijima zahtijeva objavu vlasničke strukture, naklada, poslovnih rezultata, kompletnog impresuma. Moguće kazne za različite prekršaje su i do milijun kuna. Objava ispravka informacija bi trebala biti objavljena na istom onom mjestu na kojem je objavljena i netočna informacija, ali to se ne poštuje. Uz tu zakonsku regulaciju postoji i višedesetljetna samoregulacija u Hrvatskom novinarskom društvu, u Novinarskom vijeću časti. Novinarsko vijeće časti godišnje prima stotinjak prigovora na rad novinara i sve te prigovore Vijeće rješava. Prije godinu dana osnovano je i počelo raditi Hrvatsko vijeće za medije koje je sastavljeno od novinarskih predstavnika HND-a te predstavnika medijskih nakladnika.

Zdenko Duka