Mediji su uvreda zdravom razumu

12.05.2013.

Joško Klisović je zamjenik ministra vanjskih poslova. U tom je svojstvu krajem prošlog mjeseca bio na čelu izaslanstva koje je u Kazahstanu trebalo predstaviti mogućnosti za investiranje u Hrvatsku. No, ovoga ga je tjedna veći dio hrvatskih medija cipelario zato što je u jednoj od postsovjetskih država navodno rekao da nema pojma zašto je uopće došao i da tek treba pribaviti informacije koje bi zanimale potencijalne kazahstanske ulagače.

E, sad, u Klisovićevom životopisu piše da je vrlo dobro obrazovan i da je tijekom zadnjih dvadesetak godina obnašao brojne diplomatske dužnosti, u Zagrebu i inozemstvu, a jedno je vrijeme bio i predstojnik Ureda predsjednika Ive Josipovića. Ali, to ne mora biti jamstvo Klisovićevih sposobnosti. Puno je ljudi koji su se nekom inercijom rotirali u državnom aparatu, a nisu to ničim posebno zaslužili. Posve je moguće da i Klisović pripada toj kategoriji. No, je li realno pretpostaviti da je Klisović povrh toga i toliko glup da je spreman netremice javno priznati da je potpuno nekompetentan za posao koji radi. Kako je moguće da novinari koji su se iživljavali na Klisoviću nisu prvo sjeli, duboko udahnuli i logički se zapitali: Je li taj čovjek doista mogao na državni trošak putovati u daleki Kazahstan, samo da bi svojim domaćinima kazao da im zapravo nema što reći?

Pa kad to već nisu učinili, ostaje za nadati se da je barem onda većina medijskih konzumenata, suočena s izljevima bijesa na zamjenika Vesne Pusić, povikala da ne dopušta da im se vrijeđa zdravi razum i ugasila kompjuter, prebacila televizijski kanal ili bacila novine u smeće. Klisović je naknadno objasnio što je sve napravio da bi gospodarstvenike iz zemlje bogate plinom pokušao zainteresirati za Hrvatsku. To će mu, međutim, biti od slabe pomoći. On je samo još jedna žrtva nevjerojatne medijske histerije. Nije tu riječ o tome da su hrvatski mediji politički pristrani ili da navijaju za oporbu. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, doduše, jaše na tom histeričnom valu, pa se zakačio i za skandaloznu vijest da državni službenici imaju službene mobitele, umjesto da si ih sami kupuju. Ali, Karamarko nikako nije ljubimac medija. Dapače, generalno gledajući, oni su mu izrazito neskloni.

Ovdje se radi o tome da su mediji u Hrvatskoj zarobljenici neshvatljive intelektualne lijenosti, štoviše gluposti i pakosti. O interesima pojedinih nakladnika nećemo. I u toj situaciji, zaista jedina prava nada su čitatelji, gledatelji i posjetitelji internetskih portala. Od njih se očekuje otpor pranju mozga, mentalna stabilnost kako se ne bi sveli na ovce za klanje spremne primiti svoju dnevnu porciju. A neće im biti lako jer će sigurno biti još gora. Nakon 1. srpnja, mediji će početi »otkrivati« što smo sve ispregovarali u procesu pristupanja Europskoj uniji i kakva ćemo sve pravila morati primjenjivati u hrvatskoj svakodnevnici. Kad krene ta lavina i onima koji nisu vjernici možda će moći samo zavapiti: Bože, zašto si nas ostavio.

Dražen Ciglenečki

Povratak