Je li bolje ako je duže?

13.06.2013.

Na natječaju za nagluplju ideju ove vlasti zasad bi sigurno premoćno pobijedio prijedlog da se 10 postotna stopa PDV-a na novine prepolovi za dnevne novine – ali isključivo za one s više od 25.000 riječi po broju.
Puštanje tog prijedloga u javnu raspravu direktni je dokaz za barem dvije društveno važne stvari.

Prva je da u skrovitim zakucima državne administracije čuče i takvi neotkriveni geniji iz kojih će, ako im se fatalnom omaškom dade prilika, eksplodirati potpuno zaumne konstrukcije vezane za uređenje države.

A druga govori o upravo nesagledivim razmjerima podaništva u mainstreamu partijskog kadra čiji izdanci u pravilu neće otvoreno oponirati čak ni najslaboumnijim rješenjima ako smatraju da iza njih stoji autoritet političke moći s kojim se, dakle, nije probitačno bosti na tankome brvnu. Osoblje iz Milanovićeve vlasti mora osjećati da je misteriozni autorski um pomiješao lončiće mozgajući o novinama, ali o tome ipak mudro i ustrajno šute.

Oboje od ovoga bljesnulo je u svom punom sjaju upravo u kontekstu ove aktualne akcije smanjivanja PDV-a na 5 posto za onaj »zaslužniji« dio dnevne tiskane produkcije čiji bi izdavači odskora trebali biti tako galantno financijski honorirani. Ali – kao što saznajemo u velikom čudu – ne na temelju toga što su članci koje oni objavljuju nužno kvalitetniji, analitičniji, širi i odmjereniji, što su više u javnom interesu, manje zatucani i pismeniji. Nego isključivo zato što je sadržaj koji oni štampaju – ukupno duži.

Po dužini se sigurno može mjeriti svašta, samo kvaliteta novina ne. Stvarno, znači li ovaj tajac sviju iz Kukuriku koaliciji na cijelu tu ludost o vrednovanju novina po besmislenom kriteriju broja riječi da se u podcjenjivanju javnosti došlo do samoga maksimuma?

Jer, voljeli bismo uistinu znati što se to točno postiže brojanjem riječi? I kako to da taj aršin nisu otkrili baš nigdje drugo?

Ako se ovo rješenje lansira iz tog tipa čistunstva koje želi zaštititi javnost od niskih strasti tabloida – a tabloidi valjda jedini moraju imati manje od 25.000 riječi – tada ga moramo uznemiriti viješću da jeftinih tabloidnih sadržaja ima napretek i u našim najvećim dnevnim novinama koje sebe smještaju u prostor mudrih i ozbiljnih. Samo što se u tim novinama o Severininom braku s gosin Milanom piše na šest kartica, a recimo u »24 sata« na jednoj, pa ti, druškane, broji riječi.
 A s druge strane, zar mudracima nije palo na pamet da bi se sjekira poreznih vlasti mogla izbjeći vrlo jednostavno: tako da se pripazi da se svaki dan natuče barem 25 tisuća i jedna riječ.

Naravno da država može odlučiti da porezima nečemu želi pogodovati, a nešto obeshrabriti, to je autentični posao svake politike. No onda vlast mora i te kako dobro objasniti građanima s kakvim razlozima to čini.

Novine u 19 država EU plaćaju sniženi PDV, a u 8 zemalja puni.

Skala je od 15 posto u Češkoj, do 2,1 posto u Francuskoj. Samo u Velikoj Britaniji tisak je posve oslobođen PDV-a, dok ga u punom iznosu računaju izdavačima u Danskoj, Švedskoj, Italiji, Nizozemskoj, Bugarskoj, Litvi, Estoniji i Slovačkoj.

Zemlje, dakle, imaju vrlo različitu logiku u toj istoj stvari. Ali ovako glupu, izgleda, nema nitko. Tako da se možda ipak smijemo ponadati da će se i kod nas od nje odustati.

Piše: Sanja Modrić

Povratak