Pri suicidu ne treba tražiti priču iza priče

07.08.2013.

Ostavio me bez riječi čitatelj ozbiljno prigovorivši: Jučer se u Dubrovniku jedna žena bacila s Boninova puta i niti jedne novine to nisu objavile. U Dubrovniku svi znamo za to mjesto, tu dolaze ljudi i bacaju se. Ona je izašla iz bolnice kupiti cigarete, otišla do Boninova i bacila se...“
Zaustila sam kako mediji ne trebaju zabilježiti svako samoubojstvo, ali čitatelj takvo objašnjenje nije želio čuti, nego me strogo prekinuo: „Očekujem da ćete barem sutra imati nešto više o tom događaju“.
Nisam mu stigla reći da sam gotovo uvjerena da o samoubojstvu te žene nećemo izvještavati i da takve vijesti, osim u rijetkim slučajevima, ne objavljujemo.
Ipak, zaintrigiralo me čitateljevo inzistiranje pa sam se raspitala o Boninovu, jer sam po njegovu tonu osjetila da bih trebala znati značaj tog mjesta, a ja - uz ispriku Dubrovčanima i svima koji to znaju – o tome pojma nemam.  Dakle, za neupućene poput mene: Boninovo, osim po gradskom groblju i vidikovcu poznato je i po stijeni koja je kroz stoljeća postala ukleto mjesto s kojeg su u smrt odlazili mnogi Dubrovčani, a danas i turisti. Legenda o prokletstvu stijene kaže da su si Dubrovčani ovdje oduzimali život još u davna doba, a novije policijske statistike kažu da je bilo godina bez i jednog suicida na Boninovu, a bilo je i godina s nekoliko skokova u smrt.
Sada mi je jasnije zašto takav interes o događajima na Boninovu, ali se svejedno i dalje pitam zašto su čitatelju tako zanimljivi detalji o nečijem samoubojstvu. Sudeći po onom što mi je  rekao, već je i sam bio dosta dobro informiran (žena iz bolnice otišla kupiti cigarete...).  Mogao je, a možda i jest, posumnjati da je ženu na taj korak nagnala bolest, možda psihička bolest, a moguće bolest u kombinaciji sa životnim uvjetima (gubitak posla, plaće, nemogućnost vraćanja kredita i tome slično).
Što god bilo, riječ je o osobnoj tragediji žene i njezine obitelji koja nas ne mora zanimati, a kad smo već o njoj doznali, trebali bismo pokazati dovoljno sućuti i ne zapitkivati dalje.
Događaji na Boninovu klasičan su primjer Wertherova efekta, oponašanja samoubojstava,  i dok god će se o suicidima s te uklete stijene prepričavati ili pisati, oni će se tamo i događati. Medijsko bilježenje samoubilačkih koraka s detaljnim opisima načina i uzroka zapravo tendira k popularizaciji samoubilačkih nakana, što loše utječe naročito na mlađe. To nikako nije uloga medija.
Ako se već neko samoubojstvo s razlogom mora naći na novinskim stranicama onda o njemu treba izvijestiti pažljivo, svakako vodeći računa o zaštiti privatnosti, eventualnoj  stigmatizaciji i izbjeći sve detalje koji bi nekog drugog mogli navesti na ponavljanje takvog čina.  
Novinari, pa ni građani, u nečijem samoubojstvu  ne trebaju tražiti priču iza priče. Odgovor na najčešće pitanje: zašto? neće se naći, a ponekad ga ne bi mogla dati čak ni osoba koja se odlučila na samoubilački korak. Ne treba tražiti smisao u događaju koji je sam besmislen. Razlozi za takav čin uvijek su mnogostruki i zato samoubojstvo u medijima ne treba objašnjavati pa ni kao neizbježan ishod mnogih ozbiljnih osobnih problema.
Znatiželjni čitatelji ovakvim pristupom izvještavanju o samoubojstvima možda neće biti zadovoljni, ali taj je pristup jedini odgovoran. Istini za volju, i novinari su često u napasti jer znaju da bi neko samoubostvo moglo biti „dobra priča“. Toj napasti moraju odoljeti.  

Ružica Cigler

Povratak