Do ljudi a ne do profesije

10.08.2013.

Mada se čini kako nema prevelikih tajni u objašnjavanju fenomena potpunog srozavanja velike većine medija na ovo što su danas, bezmalo je svakodnevno iznenađenje dokle je dobacila ta potreba za odricanjem od svake pameti, činjenica i istina, u korist dodvoravanja tvorcima svekolikih magli i laži. Lakoća pristajanja na prodaju za sitniš elementarne logike i minimuma digniteta, strašna je. Kada to čine takozvani političari koji su odavno izgubili vlast nad samim sobom u želji da vladaju drugima, to i nije teško objasniti. Dovoljno je makar se na trenutak zagledati u današnji odnos »politike«, interesa i pameti, pa vidjeti dokle se tu izgubila svaka pristojna veza sa istinom i profesijom. Da li su zato iz politike otišli veliki i mudri a svijet ostavili onima koji moć crpe iz slabosti, pohlepe i gluposti, ili je ovo što danas imamo tako jer velikih više nema, pomalo je filozofsko pitanje. Bezgranična moć je uvijek privlačila ponajviše slabe. Iz toga se, najvjerovatnije, i porodilo ono što danas na poseban način hara svijetom, a svojevremeno je dijagnosticirano na sjajan način: »U svim hijerarhijski strukturiranim društvima poslušnost je možda najdublje usađena crta. Ona je izjednačena sa vrlinom, a neposlušnost sa grijehom...« (E. Fromm). Mnogo je pametnih koji su eto zato zašutjeli i glupih koji su postali najgrlatiji. To znamo.  

Ovim starim istinama o kojima su potanko govorile i svete knjige, novi vijek je pridodao moćnog suradnika – medije. Zapravo, u medijima je prepoznat najefikasniji i najdirektniji kanal do ljudskog uma, do mogućnosti da se njime upravlja i da ga se profilira onako kako interes korporativnih vladara zahtijeva. A da bi se tim umom moglo manipulirati po željama iz raznih centrala, najbolje ga je držati siromašnim i jadnim. Primjer Bliskog istoka je udžbenički u ovom smislu. Kako je to, naprimjer, napisao ovih dana prof. dr. Esad Duraković iz Sarajeva, zbivanja u arapskim zemaljama »ne mogu biti slučajnost, već je riječ o strateškom destabiliziranju toga svijeta kako bi se zadugo osujetio njihov progres i kakva – takva unisonost. To je jedna od dramatičnih epizoda stvaranja "novog svjetskog poretka" u kome je nužno, po svaku cijenu, zadržati neke u stanju zaostalosti...«

Ova je priča duga, nije nova i mnogo je pametnih ljudi na tu temu napisalo knjige i knjige. Ono što u našem slučaju fascinira jeste način na koji se »kontrolom uma« projekat stvaranja tog novog svjetskog poretka realizira. Istini za volju, sve ono čime nam se filuje medijski prostor izvana i neupućenima je prepoznatljivo kao projekat. Upliv moćnih »emitera« iz svijeta u medije na prostorima regiona logična je posljedica tzv. globalizacije i snage interesa, te postojećeg poretka. U njemu se zna ko je glavni a ko bespogovorno sluša. Kada je, recimo, Bliski istok u pitanju, iole pomnijim promatračima tamošnjih zbivanja, a nije ih malo (na desetine hiljada ljudi iz regiona svojevremeno se očešalo o te prostore, uz ostalo, radeći na tamošnjim radilištima ) uglavnom je jasno šta mogu čuti na Al Jazeeri, CNN-u, BBC-u, od Reutersa, AFP ili Anadolije... Svi su oni silno i strasno podržavali u samom početku »arapsko proljeće« navijajući prvo za »demokraciju«, potom ispotiha za tzv. »umjerene islamiste«, potom se blago ali odlučno odričući Mubaraka a satanizirajući one koji nisu legli na rudu poput Saddama, Gadafija pa onda Assada... Sada, evo, kao »ne razumijevaju« baš do kraja šta to bi sa Mursijem i Egiptom koji je bio njihov i preko noći sa njim postao »demokratski« (sic!), pa onda više baš i nije. Irak je urušen na svaki način, nova krvoprolića u Libiji više ne pominju, Sirije je u medijima sve manje jer im Assad izmiče iz ruku pa nemaju pojma šta će sad, a niz novih gluposti silno ih napaljuje. Zlikovci koje su proizveli za svoje bitke ne haju ni za njih, ni njihovu »demokraciju i ljudska prava«. Naprotiv.

Svjetski mediji, moćne poluge u mehanizmu pranja pameti po svijetu, ipak znaju čime se, zašto i temeljem čega bave. Laž je uvijek profesionalno obrađena, obmana je istesana toliko da joj se vjeruje, a obračun sa onima sa kojima se valja obračunati uvijek je takav da vam nekako bude čisto drago kao čitatelju ili gledatelju što je to baš tako. Tamo najcrnje prevare računaju sa taman onolikim kvocijentom pameti ili nivoom informiranosti »konzumenta« da se to sve skupa može progutati. Podjednako tako oni znaju kada se mora popustiti, kada se valja elegantno prebaciti na drugi kolosijek jer stara priča više nije u funkciji osnovnog interesa. Zapadni »konzumenti informacije« danas, recimo, dobro znaju da su najradikalniji islamisti u Siriji ono što jesu, i ne može ih se više javno podržavati, da se dalje slanje oružja tamo mora obustaviti, da ta priča tamo baš i nije tako crno – bijela kao što se sugeriralo u početku itd. itd. Američkoj i svjetskoj publici je čak dostupan na internetu i do nedavno nevjerovatan snimak sa sastanka Vijeća oružanih snaga pri američkom Senatu, na kojem se komandant Združenog štaba oružanih snaga SAD, general Dempsey, energično i racionalno suprotstavio rigidnom zaskakivanju najvećeg zagovarača vojne intervencije u Siriji, senatoru John McCainu. I to je, naravno, tamošnja unutrašnja politika i slanje signala unaokolo, a ne stvar »slobode medija«.

Kod nas je, nažalost, stvar uglavnom sasvim drugačija. Novinarstvo, nekada doista dignitetna profesija, zadivljujuće odgovorna u odnosu na današnju, ma o kakvom se okviru »sloboda« radilo, srozana je kod ovakvih tema nerijetko na čisto šalabajzerstvo uz potpuno promijenjenu matricu. Nije bitna vjerodostojnost informacije već zadati cilj kojem služi. Potpuno imbecilno nasjedanje na svako agencijsko, jasno propagandno, organizirano obavještajno ili sitno-interesno emitiranje montiranih informacija, laži i ciljanih izmišljotina odavno je već dobilo karikaturalne obrise. Što to rade tzv. političari oglašavajući se unaokolo patetično i nesuvislo, čuvajući svoje stolice, nije čudno. Ali kada to rade novine, tv stanice i razni portali gurajući u eter sve što im padne na sto a da pri tome često pojma nemaju šta je to što objavljuju, ko je to i u kakvoj je kuhinji smišljeno, čemu i komu to služi, onda je to tužno i jadno, profesije radi.

Ne tako davno, recimo, čak su i britanski mediji bili prisiljeni da objave kako je glavna organizacija »aktivista iz Londona« koja se dvije godine potpisivala pod dnevno filovanje svijeta lažnim, izmišljenim, ciljano huškačkim informacijama protiv »tiranina Assada«, zapravo grupica plaćenika neke tamošnje obavještajne službe. Iz malog dvosobnog stana u Londonu prali su um po svijetu gurajući u Siriju hiljade fanatika koji će tamo u »sveti rat«, protiv Assada koji jede malu djecu za doručak. Naravno, o » svetom ratu« manijaka i koljača protiv svih tamošnjih materijalnih blaga, državnih i privatnih, nikad ni riječi. Svaki je masakr tamo na istoj adresi, počinili su ga Assadovi, svaki je snajperista iz Hezbollaha, znači zločinac protiv naroda i pobunjenika, svaku je patnju izazvao režim i njegov tiranin. Prema njima, narod je na strani »revolucionara« a nigdje ni vijesti, recimo, da se oni što se tako nazivaju evo već mjesecima tuku jedni protiv drugih. Ideologije ili plijena radi ? U EU gdje se slanje oružja »oslobodiocima« više ne pominje, odjednom su preokupirani mukom, šta sad sa svima njima iz Sirije koji imaju pasoše zapadnih zemalja pa počinju da bježe nazad »kućama« pred regularnom vojskom, nakon dvije godine krvavog pira u svetom pljačkaškom ratu. Sada, kao dobro istrenirani teroristi, sa ratnim iskustvom, organizirani i planetarno uvezani. A svijetle prijestonice ih do jučer naoružavale i slale u Siriju i prije u Libiju kao saveznike, preko Turske uglavnom, u borbu za »ljudska prava« protiv tiranina.

Velikoj većini medija u nas o svemu ovome danas je glavni izvor turska agencija Anadolija. Poprilično je zamijenila u tome Al Jazeeru. Pod striktnom je kontrolom tamošnjeg režima koji u sirijskoj drami ima direktno umočene ruke do ramena. Nije teško dokučiti da im »maslo nije za ramazana« ni u Egiptu, u Libiji i dalje. O domaćoj sceni da se ne govori. Za ove u nas, u Bosni, važno je da im Sarajevo postane glavni politički prijatelj, iako je Ankara na samom dnu liste deset vanjskotrgovačkih i investicijskih partnera u Bosni. Lokalnim medijima, bez znanja i pameti o zbivanjima u svijetu, opet, važno je da su im servisi, objašnjenja i komentari Anadolije besplatni ! Ma šta i ma kako pisali o Siriji, Egiptu i svemu ostalom u svijetu. Uz svu onu ljubav, merhametluk i sentimente iz »prirodnih i povjesnih veza«.

Storija o velikim medijima u svijetu i njihovoj sramnoj ulozi u definitivnoj pobjedi korporativizma i sile u svjetskoj politici, nad onim što su istinske ljudske slobode i pravo na samobitnost, vlastiti put i različitost – jasna je i sasvim prepoznatljiva svakome ko hoće da vidi makar malo dalje od vlastitog nosa. Ta je priča zastrašujuća i teško joj je naslutiti kraj. Za razliku od nje, storija o većini ovdašnjih, regionalnih i lokalnih medija je jadna, tužna i ponižavajuća. Ona je prije svega plod pukog dodvorništva, amaterizma, neznanja i pristanka na degradiranost novinarske profesije koja, ni u mnogo težim uvjetima, nije imala ni približno toliko razloga da se stidi sebe same.

Naravno, nije do profesije. Do ljudi je. Ovdje kao da su definitivno pobijedili oni mali formati koji su sve uložili ne bismo li nekako potpuno i po svaku cijenu ličili drugima. Često i najgorima. Pa nisu znali ni to da urade kako valja. Sada je za zaokrete prilično kasno jer je selekcija poslušnih dovršena, a snaga i novci potrošeni. Za vlastitu pamet, vizije, um i dušu ostalo je beznačajno malo. Malim ljudima njihove granice izgledaju kao granice cijelog svijeta.

Piše: Zlatko Dizdarević

Povratak