Kad vlasnik hoće jedno, a novinari drugo

04.09.2013.

Javno sramoćenje medijskog magnata Ruperta Murdocha zbog prisluškivanja i navodnog podmićivanja policajaca od strane njegovih medija već dulje vrijeme nije, reklo bi se novinarskim žargonom, dobar štof, dobra roba, pa se naslovnice više posvećuju vlasničkim restrukturiranjima News Corporationa i investiranjem u kabelsku TV, no to nikako ne znači da je horor za zaposlenike Murdochovog glavnog britanskog tabloida The Sun prestao. Po svemu sudeći tu je, još će neko vrijeme ostati a posljedice će se osjećati dugo.
    Dnevnik The Guardian nedavno je objavio dijelove tajno snimljenog internog sastanka u The Sunu na kojem je Murdoch pokušao primiriti sveopći osjećaj izdaje i beznađa koji, sudeći po transkriptu, vlada u navedenom listu nakon uhićenja nekih njegovih novinara. Pojedini članovi redakcije pokušali su počiniti samoubojstvo, drugima se drama preslikava na članove obitelji, kojima navodno od stresa otpada kosa, no najviše zle krvi budi činjenica što je Murdoch, po Guardianu, bez zadrški sve inkriminirajuće dokumente iz redakcije predao policiji. Tko malo bolje prati Murdochovo carstvo ne može se oteti dojmu da se povijest ponavlja i da su ovi događaji zapravo posljedica jedne paradigme, načina rada i razmišljanja koje je najviše došlo na vidjelo u Murdochovom preuzimanju The Timesa i The Sunday Timesa početkom osamdesetih. Nastat će tada i jedna dobra knjiga - “Good Times, Bad Times”, bivšeg glavnog urednika The Timesa i žestokog Murdochovog kritičara Harolda Evansa, a koja pokazuje kako promjena vlasnika medija može izazvati tektonske poremećaje u redakciji, naručito kada njeni najistaknutiji članovi žele jedno, a vlasnik drugo. Uz to će se vezati i pojam redakcijske kulture, izrazito slabo istražen u teoriji novinarstva, no ponekad i ključan za konačni izgled novinskog proizvoda.
    O tome kako oglašivači, vlasnik, novinari ili urednici utječu na to što se objavljuje, više manje se sve zna, ali redakcijska kultura – o kojoj sam prvi put slušao 2008. na predavanju Jamesa Currana – misteriozni je faktor X. Radi se o skupu pisanih, ali i – što je puno bitnije - svih nepisanih pravila i običaja kojima su u praksi regulirani odnosi između novinara, urednika i svih ostalih članova redakcije (grafičara, lektora, pa čak i administrativnog osoblja). Nastaje desetljećima i vrlo se teško i sporo mijenja. U nekim se medijima incijativa prepušta novinarima, dok se urednik svodi na sporednog tehničara. U drugima teme i intonaciju teksta diktira urednik, a novinar je puki administrativni izvršitelj. Gdjekad postoje pojedinci koji kao da su iznad svih i za kojih pravila ne vrijede. Neke su redakcije izrazito polarizirane, uz konstantne svađe i prijetnje frakcija i/ili pojedinaca. Redakcijska kultura u pravilu se mijenja kada se promijene istaknuti članovi redakcije ili pak ako postojeći članovi počinju drugačije funkcionirati. Govoreći pred Levesonovom komisijom, Evans je detaljno opisao načine na koje je Murdoch utjecao na to što će se objaviti, iako kao vlasnik to nije mogao direktno činiti. Jedan je, po Evansu, bilo direktno, manje ili više neformalno instruiranje nižih članova redakcije, iza leđa urednika. Drugi je bio grafičke naravi, odnosno inzistiranje na većem obimu “nepolitičkih” rubrika. Naravno, u pozadini svega bilo je, piše Evans, nezadovoljstvo Murdocha činjenicom što većini istaknutnijih novinara i urednika politika Margaret Thatcher nije bila simpatična, a o nezdravim vezama Murdocha i Thatcher tek su sada počeli curiti dokumenti. Na koncu, Evans – koje se jednom, prema vlastitim riječima, skoro potukao s Murdochom, dao je ostavku i otišao, a na njegovo mjesto došao je urednik koji je kroz naslove članaka preuzeo političku liniju Konzervativne stranke. Nakon nekog vremena, više manje svi nepoćudni novinari i urednici ili su sami otišli ili su stjerani u zapećak, a istraživačko novinarstvo po kojem je nedjeljno izdanje The Timesa bilo poznato pod Evansovim urednikovanjem (The Sunday Times razotkrio je aferu “Thalidomid”), postalo je iznimka. Kako je te 2008. na predavanju rekao Curran, poremećena atmosfera u The Timesu bile je narasla do te mjere da ljudi koji su praktički cijeli život radili u tom dnevniku više ga doslovce nisu mogli držati u rukama. Danas, tridesetak godina nakon preuzimanja, Murdocha ispituje tzv. Levesonova parlamentarna komisija. Sve tvrdnje o utjecaju na uređivanje The Timesa mogul niječe. Evansovu knjigu, kaže, nije čitao. Evans pak mogulovo svjedočenje naziva patetičnim.
    - Očekivao sam da će u Murdochu biti puno više odlučnosti i da će jednostavno reći – da, to sam radio jer sam htio da Times bude točno takav kakav je postao, povjerio se Evans novinarima. Iako je on taj koji je emigrirao u SAD nakon odlaska iz Timesa, Evans za Murdocha vidi samo jedno rješenje – da napusti Veliku Britaniju, a Times proda njemu. To je ponuda koju ne može odbiti, zaključuje Evans.


Kristian Stepčić Reisman

Povratak