SOLIDARNOST novinara samo privid

07.12.2013.

Svake godine na Dan slobode medija u Hrvatskoj se održava simbolični prosvjed novinara nazvan »Pet minuta gromoglasne tišine«. U pitanju je jedan od najsmješnijih prosvjeda koje je svijet vidio. Prosvjed je to koji uglavnom ne postoji, jer u tih »pet minuta gromoglasne tišine« novinari se u svojim redakcijama uglavnom zabavljaju crnohumornim dosjetkama na svoj račun, na račun svog statusa, novinarskih sloboda, radnih uvjeta, plaća...

Izuzetak je bila 2011. godina, kad je organizirana mala prosvjedna šetnja i slabo posjećen skup na kojem su novinari progovorili o profesiji i nedaćama koje je prate. Eto, tako izgleda tradicionalna godišnja manifestacija novinarske solidarnosti. Veliki broj kolega stoga je ostao prilično iznenađen kad su jedna po jedna redakcija u referendumskoj večeri stale otkazivati dolazak u prostorije gdje je rezultate referenduma iščekivala udruga U ime obitelji. Povod je bila zabrana dolaska na doček referendumskih rezultata, koju je udruga U ime obitelji dala za nekoliko redakcija koje im se nisu sviđale. Kad je i zadnja iole utjecajnija redakcija otkazala dolazak »obiteljašima«, na sva usta stalo se govoriti o novinarskoj solidarnosti. Razumljivo je to, jer u pitanju je vrlo rijetka biljka, ali pitanje je koliko je rečena solidarnost uopće bila novinarska. Jedan od najistaknutijih novinskih komentatora Viktor Ivančić o tome je primjerice napisao: »Koliko god ’solidarnost’ u konkretnome slučaju bila opravdana i samorazumljiva, njezina euforična glorifikacija prije mi nalikuje zamaskiranom opijelu, obrednome posvećenju vlastite jalovosti, tragikomičnome pokušaju fingiranja nečeg što je davnih dana potrošeno, naime – integriteta, vjerodostojnosti i snage ’sedme sile’.«
   
Vlasnici i političari

Ivančić smatra da taj »skupni (medijski) pothvat predstavlja tek novu simulaciju, dozlaboga patetičan pokušaj stvaranja lažnoga utiska da dostojanstvo struke oko kojeg su se postrojili još uvijek postoji i nekome nešto znači«.

On s pravom napominje da je u davnom i netom minulom razdoblju bilo nizu situacija u kojima su novinari propustili pokazati međusobnu solidarnost, dodajući da »hrvatske medije, s onu stranu liberalnih zakletvi, ujedinjuje prije svega odsustvo rizika«.

Bez obzira na primjedbe koje je iskazivanju novinarske solidarnosti - ili je ipak bolje napisati »novinarske solidarnosti« - uputio istaknuti komentator, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka poručuje da je manifestacija zajedništva u slučaju predmetnog novinarskog otkazivanja dočeka referendumskih rezultata u prostorijama udruge U ime obitelji bio »jako dobar i pozitivan potez u ovoj situaciji.«

– Udruga U ime obitelji nije računala na takvu solidarizaciju, a dokaz tome je da su nakon 20 sati uputili priopćenje u kojem kažu da se čude takvom postupku medija i izvlače zaključak da je u pitanju rezultat dominantno političkog utjecaja nad medijima, kaže Duka.

I ranije je, napominje predsjednik HND-a, bilo razloga za novinarsku solidarnost, a bilo je, ističe, i pokušaja solidariziranja. Kao primjer slučaja kad su novinari propustili solidarizirati se s kolegama Duka podsjeća na slučaj vrijeđanja novinara od strane počesto primitivnog izvršnog dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića.

– U slučaju Zdravka Mamića takav bojkot nije uspio, pretpostavljam zbog toga što je Mamić preatraktivan za nakladnike medija. On kad priča i vrijeđa to je jako zanimljivo pa možda i tiražno, a tu su eventualno i neki drugi interesi budući da je riječ o financijskom moćniku, zaključuje predsjednik HND-a.

Ako su Dukine pretpostavke točne i ako novinarska solidarnost ovisi o volji nakladnika, točnije vlasnika medija i onih glavnih urednika koji slijepo slijede želje vlasnika, onda se o novinarskoj solidarnosti ovdje uopće ne može govoriti. Eventualno bi se, u tom slučaju, moglo govoriti o solidarnosti vlasnika medija.

Na tom tragu razmišlja i jedno od najistaknutijih hrvatskih pera, novinarka Jasna Babić.

– Prije izjave na temu o kojoj pišete postavila bih jedno pitanje: Što mislite, bi li kolege novinari i novinarke otkazali praćenje udruge U ime obitelji da to nije bio interes vladajuće stranke? To nije novinarska solidarnost, to je solidarnost novinara, točnije vlasnika medija s postojećom vlašću. Da je HDZ bio na vlasti te solidarnosti apsolutno ne bi bilo. Novinari su u takvoj egzistencijalnoj poziciji da potpuno ovise o vlasti. Da stvar bude jasnija, o vlasti su ovisni nakladnici, ali onda se ta ovisnost delegira naniže, prema novinarima, smatra Jasna Babić.
   
Ignoriranje kolega

Razloga za novinarsku solidarnost bilo je više nego dovoljno u slučaju novinarke Romane Eibl. Nju je javno vrijeđao notorni Zdravko Mamić, dok su drugi novinari vrijedno bilježili njegove uvrede.

– Dok me je Mamić vrijeđao na promociji nekakvog automobila na Maksimiru, kolege i kolegice jeli su kanapee i ispijali šampanjac. U tom slučaju tadašnja redakcija - 24 sata - stala je iza mene i dala mi podršku. Te sreće nisam bila kad sam radila za Jutarnji list. Dizala sam svoju drugu privatnu tužbu protiv Mamića, a jedan od tadašnjih čelnika EPH Stipe Orešković traži je da od tužbe odustanem. Rekao je da će Mamić uplatiti neki novac u dobrotvorne svrhe. Treba je, dakle, biti dobrotvor preko mojih leđa. Dok sam radila u 24 sata, prvi put sam gostovala u emisiji Nedjeljom u 2. Nakon emisije u redakciji me dočekalo cvijeće. U redakciji Jutarnjeg nisam naišla na solidarnost. Istina, kolege su na sudu protiv Mamića svjedočile u moju korist, kaže Eibl. I u njezinom primjeru, dakle, novinarska solidarnost ovisila je o odnosu čelnih ljudi medija prema slučaju koji solidarnost iziskuje.

– Sasvim je sigurno da solidarnost ovisi o poslodavcu. Poslodavac na perfidan način zahtjeva odanost, a svi se boje za egzistenciju. Nitko nije u situaciju da si može priuštiti da ostane bez posla, kad nas mnoge samo jedna plaća dijeli od bankrota, kaže Romana Eibl.

Novinarska solidarnost koju se slavilo u danu objave referendumskih rezultata i nekoliko dana kasnije redovito izostaje i kad je u pitanju borba novinara za radna prava, odnosno za bolje uvjete rada u matičnim redakcijama. Posljednji put takva solidarnost je iskazana kad su štrajkali novinari Večernjeg lista, ali bila je to solidarnost za jedan dan. Gotovo svi novinari spomenutog lista koji su štrajkali kasnije su ostali bez posla. Predsjednik HND-a Zdenko Duka kaže da se u takvim slučajevima moguće solidarizirati, ali pitanje je, napominje, »koliku snagu ima Sindikat novinara koji bi tu solidarnost morao organizirati«.

– U slučaju bojkota udruge U ime obitelji radilo se o zajedničkom interesu vlasnika medija i novinara, ističe Duka. Komentar o novinarskoj solidarnosti tražili smo i od novinarke godine Nataše Škaričić, kojoj je solidarnost kolega itekako bila potrebna.

– Moram priznati da me je zbunila zajednička odluka mainstream novinarstva da se inicijativa U ime obitelji ignorira na dan njezine ustavotvorne pobjede. Zamislite, recimo, da se Željka Markić odjene u ljubičaste tange, stavi štikle s leopardovim uzorkom, dobro naulji i krene na čelo gay parade - e, meni je ovaj događaj ravan tome i doista mi ga je teško kontekstualizirati i objasniti. Naime, od svih poznatih i nepoznatih patologija hrvatske novinarske scene, uvijek bi najrađe izdvojila potpuni nedostatak sluha za novinarstvo, a to podrazumijeva i potpuni nedostatak sluha za zajedničke novinarske probleme, kaže Škaričić.
   
(Ne)moć Markićke

Ona podsjeća da su iza nas »dva desetljeća ignoriranja svih mogućih oblika represije nad novinarima, štoviše, aktivnog rada svih protiv sviju u novinarskoj profesiji« te primjećuje da »sad najednom Željka Markić ujedini liberalne i konzervativne, anti-gay i pro-gay, javne i privatne, beskralježnjake i kralježnjake, one koji cenzora vide u zrcalu i one koji ga ne bi prepoznali ni da ih ugrize za sisu!«.

– Kakva je to moć ili nemoć Markićke u odnosu na Tuđmana, Sanadera, Keruma, Mamića i još stotina likova na našoj javnoj sceni? Zbilja ne znam što je bio integrativni faktor, tim više što je akcija trajala samo dva dana, a zatim je ta žena opet postala senzacionalna novinska roba. Ono što me stvarno zanima je matematički rezultat jednokratnog udruženog novinarskog djelovanja: jesu li svi hrvatski novinari skupa na dan referenduma preobratili ijednog zakletog kršćanina i homofoba i je li ta odluka imala ikakve reperkusije na biračko tijelo? Ako jest, ja joj više ne bi gledala u zube, zaključuje Škaričić. U zaključku, što se novinarske solidarnosti tiče, možemo tek reći da se solidarnosti iskazanoj u slučaju bojkota udruge U ime obitelji nemamo previše razloga radovati.

Ladislav Tomičić

Povratak